Previše se stvari dogodilo tijekom prethodnog tjedna. Kao netko tko komentira događaje prošle sedmice, u vrlo sam povoljnoj situaciji. Drugim riječima, blago meni! Pa, krenimo redom... Velike vrućine zaposjele su naša područja. Čitavu domovinu. Priča se da topli zrak dolazi iz same Sahare. Pri takvim temperaturama jako je teško raditi. Zato je najbolje ne raditi ništa. Samo dahtati. Manjak ljetnih pljuskova oslabio je ponudu brojnih izvorišta vode i bunara u raznim naseljima i zaseocima. U gradovima, poput Rijeke, za to se pobrinuo vodovod. U subotu je pukla cijev, pa je čitava zapadna polovica grada bila zakinuta. U mjestima gdje je vodovod samo neostvarena želja, i puki san, gledaju u daljinu i uzvikuju: "Vode!!". Njima vodu, naime, dovode vatrogasci. A ni njima nije lako. Svuda plamte vatre. Koje oni nadljudskim naporima (a samo su ljudi) pokušavaju ugasiti. A čime drugim nego vodom. Biljke koje su bile u blizini požara, a imale tu sreću da ne izgore, zadovoljno trljaju suhim listovima: dobile su pošteno zalijevanje. Možda se i neki poduzetni poljoprivrednik dosjetio kako zaliti svoje usjeve. Potpaliti vatricu pored polja, i zovnuti kanader. U toj strci oko požara, oni prolijevaju sve. Pa neka budu i na korist posrnuloj poljoprivredi. Bogom dana besplatna, državna kiša. Svima treba vode. Ustvari, gotovo svima... Izgleda da su jedini ljudi koji ovih proteklih dana nisu vikali "Vode!!", bili nesretni ruski mornari zarobljeni u željeznoj cigareti Kursk. Nje im je bilo i previše. Pod 100, i nešto sitno, metara mora, u mrklom mraku, i pri velikoj hladnoći, mora da su proklinjali dan kada su odlučili biti podmorničari. I k tomu još ruski. A zatekla ih je vjerojatno najgora verzija smrti. Ona koju je svatko bar jednom okusio u svojim najgorim noćnim morama. Smrt u bezizlaznoj situaciji. Zbog toga je cijeli svijet suosjećao sa mornarima i njihovim obiteljima. Cijeli svijet, ali ne i ruski visoki dužnosnici. Cijena ponosa plaća se tuđim životima. Bijedno. Totalna suprotnost mukama podmorničara, su muke naših toliko očekivanih gostiju. Doduše, ipak ne toliko smrtonosne. I oni su zarobljeni u limene kutije. I oni su u bezizlaznoj situaciji. No, nije im ni mračno, a sigurno im nije hladno. Ali na 35 stupnja celzijusa, zaglavljeni u prometnim gužvama, znojnih guzica, proklinju dan kada su odlučili ići na godišnji odmor-magistralom. Čak i kada stignu, prema njima se ne postupa lijepo. Zato jer ništa ne troše. Jer ne kupuju našu skupu hranu, ne piju naša skupa vina, i ne jedu u našim skupim restoranima. I to im jako zamjeramo. A u isto vrijeme svako malo skočimo do Trsta po namirnice. To je drugo, kažu neki, oni su ipak na godišnjem odmoru. Da, došli su se kupati. S druge strane velike bare, najveća nacija bira novog vođu. Da li će izabrati predsjednika koji će se zvati Al, ili možda George. Na velikim su mukama. Tj. živo im se fućka. Apsolutno svejedno. Dobro će im biti i ovako i onako. Neka istraživanja pokazuju da samo 47 posto amerikanaca prati predizbornu kampanju. Manje od pola. Ostali su digli sve četiri u zrak i bave se pametnijim stvarima od politike. Kada bi barem tako bilo i u Hrvatskoj. No, ovdje i malo dijete na cesti može nabrojati barem 5 saborskih zastupnika. Svaki mladić ili djevojka zna ih desetak. A prosječni penzioner zna ih gotovo sve. Što je veća kriza, to je razina političke informiranosti, nažalost, veća. Za razliku od Amera, gdje svatko radi svoj posao i nije ga previše briga za vlast, ovdje svi znaju sve o politici, i nije ih previše briga za rad. Izgleda da sam skrenuo s teme... Pa, evo, vraćam se...: Vode!!!