Oko 12 tisuća ljudi glasalo je u jednoj on-line anketi. Pitanje je bilo: tko je najizgledniji kandidat za predsjednika SDP-a. Nekoliko ponuđenih imena i hajdemo. Veliki vođa više nije vođa i njegovi stranački kolege se dogovaraju oko nasljednika. Nakon nekoliko dana opće strke i pomutnje, isprofiliralo se ponešto kandidata koje sebe žele vidjeti na toj poziciji. I što se duže gledaju, više se sviđaju samima sebi. I slika im je sve jasnija. Zamjećuju detalje: konferencije za novinare. Vide se kako samouvjereno određuju smjer gospodarskog razvitka. Kako s lakoćom donose teške odluke. Kako im narod povlađuje i skandira. Oh kako je lijepo… Samo se još mora i ostvariti. Izbor novog vođe onih koje žele biti vođeni velika je stvar za državu. Mediji stalno ponavljaju: "najjača oporbena stranka". "Najveća oporbena stranka". Nakon učestalih ponavljanja napokon se zainteresirala i javnost. Tko će nas možda voditi u budućnost? Tko će omogućiti da nam "bude bolje"? Nije svejedno. Nije zanemarivo. Tko je možebitni premijer/ka? Tko će omogućiti miran san? Zamišlja javnost svog novog vođu. I što duže zamišlja, zamjećuje sve više detalja. On ili ona je odlučna, pošten, marljiva, pametan, hrabra i najzad, a ne i manje važno-dobar drug. Prijateljstvo i društvo se u ovim mračnim vremenima ne smije zanemariti. Malo statistike da potkrijepi tvrdnju: "Na zapadu Europe samo tri posto odraslih noću odspava preporučenih osam sati. Za to krive svakodnevni stres i dugo radno vrijeme. A kad ne spavaju, sve su zabrinutiji zbog društvenih problema." Eto, tamo idemo… Ne zvuči baš bajno. Kako bi našim građanima omogućili mirniji san, dosadašnji premijeri su sve svoje snage usmjerili u pojačavanje trenda "stranih investicija". Iskusni i radišni stranci trebali su, kako je bilo zamišljeno, lijenim i nesposobnim Hrvatima pokazati i naučiti ih kako se radi. A istodobno i podignuti gospodarstvenu spremu zemlje na zavidnu razinu. No, ispostavilo se da je najveći dio tih tzv. investicija, zapravo bila prodaja. Investirano nije ništa. Kada ja prodam svoj auto nekom Talijanu, naprimjer Luigiju, ne mogu se pohvaliti činjenicom da sam potaknuo strana ulaganja. Ili da sam Hrvatskoj omogućio investicije. Samo je auto promijenio vlasnika. A kada Luigi moj auto opere, usisa i prefarba, te ga proda za duplo veću svotu od one koju je platio, što tada? Tada se u Hrvatskoj kaže da je tržište živnulo. I burzovni indeks raste. A ja pješačim. Danas je sve više građana svjesno da su od vlasnika dobrih automobila degradirani u pješadiju ili eventualno bicikliste. Krajnje je vrijeme da se nešto promijeni. Na vlasti su isti koji su bili i prije. A glavna oporbena stranka je također vladala i ranije. Oni će se nuditi da ponovo zamijene mjesta i učine nešto. Na bolje. Za sada su jedino vidljive autoceste koje omogućuju onima koji imaju automobile da brže stignu do mora. Novi premijerski kandidati najjače oporbene stranke vide u takvoj situaciji svoju priliku za opću motorizaciju pučanstva. A sebe kao vozača autobusa. Ne znam što je tako privlačno u toj odgovornoj funkciji. No, oni misle da znaju voziti. Sada im ostaje da u to uvjere sve ostale. Problem je možda jedino u činjenici da su nas takvi kao oni sa svakom vožnjom odvezli dalje od mjesta na koje želimo stići. Zamišljenog boljeg života i mirnog sna za sve. No iz autobusa nema izlaska. Treska se i juri u nepoznatom smjeru, i svako malo netko skoči za upravljač i vikne: Ja znam put! Na trenutak se svi razvesele, a onda shvate da ne zna put, nego je samo želio okusiti kako je to u rukama držati komande autobusa. Pa putnici sljedeće 4 godine gledaju kroz prozor kako da pobjegnu. A svako malo ih trgne novi nalet na rupu ili izbočinu. Pa ti spavaj…