Uobičajeno je da se imovina amortizira i to po svotama do porezno priznatih, a ovisno o potrebama poduzetnika za više ili manje porezno priznatih troškova. To nije sasvim u skladu s računovodstvenim standardima, ali s obzirom da je poduzetnicima (ali i poreznoj upravi) u RH bitnije biti “porezno čist” nego u potpunosti primijenjivati računovodstvena načela, ne možemo kriviti poduzetnike što su se fokusirali ponajviše na poreze.
Sukladno Zakonu o porezu na dobit, amortizacija dugotrajne materijalne i nematerijalne imovine priznaje se kao rashod u svoti obračunanoj na trošak nabave po linearnoj metodi primjenom godišnjih amortizacijskih stopa iz Zakona. Amortizacija se obračunava pojedinačno. Prema navedenom, rashodi s osnove korištenja dugotrajne imovine iskazuju se putem amortizacije, primjenom odgovarajućih amortizacijskih stopa.
No, što ako je nekoj imovini toliko pala vrijednost da provodimo vrijednosno usklađenje njene vrijednosti?
Naime, kao iznimno od prethodno navedenoga, propisano je da ako porezni obveznik u poslovnim knjigama iskazuje vrijednosno usklađenje dugotrajne imovine, u porezno priznate rashode poreznog razdoblja može se uključiti samo iznos koji bi bio utvrđen primjenom godišnjih amortizacijskih stopa.
Vrijednosno usklađenje imovine ne odnosi se na primjerice procjene ovlaštenih vještaka, već se radi o slučajevima nastanka izvanrednog oštećenja na temelju vjerodostojne dokumentacije.
Pravilnikom o porezu na dobit utvrđeno je kako razlika između iznosa utvrđenog vrijednosnim usklađenjem dugotrajne imovine i iznosa utvrđenog primjenom propisanih amortizacijskih stopa nije porezno priznati rashod i iskazuje se kroz povećanje porezne osnovice, a također je propisano i da porezni obveznik koji u poslovnim knjigama iskazuje vrijednosno usklađenje dugotrajne imovine, uz prijavu poreza na dobit dostavlja posebnu evidenciju o iznosima porezno priznatih rashoda amortizacije dugotrajne imovine utvrđene na način propisan Zakonom i Pravilnikom te iznose vrijednosnog usklađenja, od početka korištenja određene dugotrajne imovine.
Dakle, rashodi s osnove korištenja dugotrajne materijalne imovine, osim u iznimnim slučajevima, ne mogu biti veći od rashoda koji bi se utvrdili primjenom amortizacijskih stopa iz Zakona. Ukoliko je iznos rashoda s osnove korištenja dugotrajne imovine ili vrijednosnog usklađenja dugotrajne imovine veći od utvrđenog, potrebno je izvršiti povećanje porezne osnovice.
Vezano za sličnu tematiku, Porezna uprava izdala je službeno mišljenje Središnjeg ureda dana 05.04.2016. godine.
