Prosvjed je završio. Ljudi su se razišli. Nije se dogodilo ništa. Bolje da se nije dogodilo ništa. Jer, što se trebalo dogoditi? Revolucija? Trebali su znati bolje. Pa ne može se čovjeka koji kaže „Zakon je zakon“, natjerati da kaže: „Promijenit ćemo zakon.“ Što si ti ljudi umišljaju?
Mnogo ljudi se okupilo toga dana. Ne žele vidjeti ćirilicu u Vukovaru. Nikako. Bili su naoružani hrvatskim znakovljem, kao da su išli na utakmicu. Ali, taj događaj nije bio sponzoriran od strane američke pivske korporacije, koja hrvatskom narodu prodaje pivu s nacionalnim obilježjima. Ne, ovo nije bio stvarni život. Ovo su bili ideali. Tamo su došli prekaljeni ratnici koji se nisu za ovo borili. Tamo su bili ljudi koji su ginuli, ali još su živi. To su bili idealisti. I njihovi simpatizeri.
Ratne rane su još uvijek svježe. Nije vrijeme za uvođenje pisma neprijatelja. Rane su svježe…
S druge strane, ubrzo ulazimo u veliku zajednicu država. U kojoj ćemo imati i svoje zastupnike. Mi smo se obvezali da ćemo biti multikulturalni. I da ćemo poštivati prava nacionalnih manjina. Ma što neka manjina mislila o tome.
Premijer, pripadnik stranke koju desnica pogrdno naziva „crvenom“, izjavio je: "Zakon je zakon i zakon ćemo braniti." Desnica je protiv. Želi da se zakon promijeni. Makar su ga oni sami izglasali godinama prije. "Zakon je zakon i zakon ćemo braniti", čvrst je premijer. Principi su principi. Kada se jednom donese, zakon se ne mijenja. Makar su ga donijeli politički protivnici.
Prije manje od mjesec dana, stranka tog istog premijera zakasnila je s dostavom svog financijskog izvješća. I, po zakonu, zbog toga trebaju platiti kaznu. Taj isti premijer izjavio je: „Mi ćemo snositi posljedice, a nakon što nas se kazni, promijenit ćemo zakon. Jer možemo."
Dakle, imamo odlučni: "Zakon je zakon i zakon ćemo braniti." A nedavno smo imali prkosni: „…promijenit ćemo zakon. Jer možemo." Je li to rekao isti čovjek? A što Vi mislite?
S obzirom da već dosta vremena pratim događanja na našoj političkoj sceni, ovakvi retorički zabavni parkovi uopće me više ne iznenađuju. Dapače, iznenađivala bi me dosljednost. Vrlo bi me iznenadila.
Prosvjed je završio. Ljudi su se razišli. Nije se dogodilo ništa. Bolje da se nije dogodilo ništa. Jer, što se trebalo dogoditi? Revolucija? Trebali su znati bolje. Pa, ne može se čovjeka koji kaže: „Zakon je zakon“, natjerati da kaže : „Promijenit ćemo zakon.“ Što si ti ljudi umišljaju?
Uostalom, sve je to bila velika igra. Približavaju se lokalni izbori. Za političare, to je kao sezona parenja. Uzbuđenje je na vrhuncu. Pa malo i pretjeraju. Jer, tko uspije, taj će imati posao. Čitav harem poslova. Tko ne uspije - ostaje sam i napušten. Četiri godine raja? Ili četiri godine pustoši? Vi odlučite.
A rane? Domovina? Ćirilica? Ne brinite, doći će na svoje. Zakon…. i to.
