Žicanje

- Dobro večer. - Večer. - Jel' te mogu nešto zamoliti? - Pitaj. - Je li te mogu nešto zamoliti, stvarno? - Pa pitaj čovječe. Ne mogu ti ništa obećati napamet. - Onda ću te zamoliti… - A reci! - Ja sam iz Bosne… - Da? - …i radio sam kod obrtnika… - I? - …i treba mi još dvadeset kuna za autobusnu kartu. Mislim si, stari, zastario ti je trik. Ne znam koji još naivci padaju na te rečenice. A onda mi se zagleda u oči. Djeluje uvjerljivo da ne može biti uvjerljiviji. Više nisam siguran. Možda čovjeku stvarno treba? Kako je dugo oklijevao da me pita... Sigurno ga je bilo sram. A ako mu je neugodno pitati, možda je zaista u gabuli? Možda ovaj ne glumi? A onda s druge strane…Pa to mu je i posao-da bude uvjerljiv. I očito je shvatio da početna neugodnost djeluje uvjerljivije. I ono oklijevanje, zastajkivanje. A tek pogled…majstor zanata! Svaka čast stari! A i to, "radio sam kod obrtnika", to ustvari i nije tako loša fora. Originalno. Poznato je da u Hrvatskoj obrtnici često ne isplaćuju svoje radnike nakon obavljenog posla. A pogotovo takve naivčine "iz Bosne" sa iskrenim pogledom. Možda je ovaj došao na tjedan ili mjesec, radio kao konj, da bi ga onda šef otpisao. I što mu drugo preostaje nego lunjati gradom i zamoljavati ljude da mu pomognu. A opet, ima svoj ponos-ne bi pao tako nisko da prosi. To je za jednog poštenog čovjeka ispod časti. Da mu je samo doći doma, zagrliti ženu i reći-nikad više kod obrtnika. Nikad više u Hrvatsku! Ali, za to mu treba karta za vlak. A za to mu pak, očito, trebam ja. Sve ovo moje razmišljanje stalo je u jednu riječ, uzdah: - Hm… Iščekuje odgovor….Nevjerojatan je. Stoji i gleda. I uopće ne trepće. Kako mu nije neugodno? Hm…Možda mu nije neugodno jer…govori istinu? Ma ne! Zbog ovakvih ljudi možda će netko tko je stvarno "iz Bosne" i tko je stvarno "radio kod obrtnika" izgubiti svojih 20 kuna za kartu. I neće vidjeti obitelj. Nisam ja od jučer. Čuo sam priče da su ljudi pali na tu takvu foru, a onda vidjeli žicatore u kafiću-na pivi! Zbog ovakvih varalica pošteni ljudi ne mogu ostati pošteni. A oni koji suosjećaju se osjećaju kao iskorišteni naivci. Zamislite da danas u veliki grad dođe neki…hm…dobar čovjek. I vidi sve te ljude koji mole za pomoć. Na svakom kutu netko prosi i zapomaže. Mali Romi stišću tipke na harmonici, majke s djecom koja gladna plaču. Ljudi bez nogu pružaju ruke. I taj se "dobar čovjek" sažali…I onda ima da svu lovu. A kako tada i sam ostaje bez novaca, ne preostaje mu drugo nego… prositi. A onda shvati da ima jako dobru, uvježbanu i umreženu konkurenciju. I da je, ustvari, popušio. Dogodi li mu se da, kojim slučajem, opet nekako dođe do novca, hoće li vjerojatno biti oprezniji? I bešćutniji? Naravno. Ali, tko tu gubi? Nalazimo se u situaciji kada ljudi u gradovima gotovo više ne reagiraju na ništa. Svi ti mladi harmonikaši, samohrane majke i bogalji, mogu prositi koliko hoće-sve češće neće dobiti ništa. Što je veći grad, to je više lažnih prosjaka i ljudi su ih svjesni. Probajte usred grada vikati upomoć. U Rijeci se još možda netko i osvrne. U Zagrebu već manje… U New Yorku? Zbog toga su mi draža manja mjesta. Gradovi-mjesta. Rijeka je taman toliko velika da bude Grad, a toliko malena da ne postane grad. - Hm… Da, zalutao sam u Rijeku. Opet. Ovaj čovjek me još uvijek iskreno gleda. Stvarno djeluje uvjerljivo. Imam nešto vremena: hajde da ga isprobamo. Baš sam kupio pizza cut, pa mi je ostalo nekoliko kuna u džepu. Ali, ništa krupno-sve po 10, 20, najviše 50 lipa. -Žao mi je, nemam dvadeset, ali… Vadim sitniš iz džepa i pokazujem mu gomilu kovanica. Iskreni pogled tražitelja je sa mojih očiju sletio u moju ruku. I odmah se izgubilo ono nešto "stvarno" u njemu. Novac ga je zbunio. Prevarant bi trebao još poraditi na samom finišu-već mi dolaze te misli. Pružam mu ruku punu metala. Potičem ga da uzme. Gleda u nju. A onda u mene. Vidim razočarenje. Tako je, stari, nije dvadeset. Ali je ipak nešto. Već ćeš skupiti. Malo po malo. Gleda lijevo. Desno. Razmišlja… A onda…ode. Bez pozdrava. Pogledam si u ruku. Što ne valja s mojim novcem? Otpratio sam ga pogledom…Brzo je nestao. A onda sam si kupio žvakaće.