Pogledaj!- rekao sam Patuljku. Lijevo!: upravo je protrčala srna!! Ma gdje? A sad je gotovo... Bila je tu ispred auta. Valjda je pokušala prijeći cestu... Vjerojatno bi uspjela, da baš u to vrijeme na to mjesto nismo naišli Patuljak i ja. Kako je bio lijep dan, sunčan i topao (nedjelja, prvi dvanaesti!?) bilo ga je šteta propustiti. Ajmo u Istru, bogati! Točno na povratku iz Motovuna-srna. Prestrašena, ne zna gdje bi, mi ljudi joj smanjujemo životni prostor. Dok smo bili primitivni majmuni, koji su znali samo za vatru i eventualno kakav oštar kamen, te srne su trčale kamo god bi htjele. U svim pravcima. Danas smo im razrezali (izđirali) njihove šume i one ne znaju kamo bi! U kojem god da pravcu krenu, kad-tad će naići na cestu- betonsku barijeru. Onuda jure nekakve željezne beštije iza čijih se stakala kese velike, znatiželjne oči. Vidi, mama, srna! Vidi, Jure neka divljač! Ankica, jes' vidjela srndača? Nismo prošli ni deset kilometara, vozimo se nekom ravnom cestom prema Rijeci. Još smo u Istri. Teran je bio...dobar. Auto ispred nas skreće ulijevo. (Šta je ovaj poludio?) Nešto zaobilazi. Kada je napravio polukrug i nastavio voziti, ispred mene se pojavila ta, do tada nevidljiva, prepreka. Vjeverica. Bočno leži na cesti. Otvorenih očiju. Gleda u beton. Upravo kada ju je auto ispred mene mimoišao, zamahnula je repom, kao da ga tjera od sebe. Mete ljude. Je li živa? I ja sam je mimoišao. U retrovizoru vidim kako i nakon mene zamahuje repom. Je li živa? Patuljak je uzviknuo: vrati se! Spasimo vjevericu! Netko će prijeći preko nje! Prsnuti će kao balon pod pritiskom nečijeg teškog auta. Gume će joj smrskati glavu. Oči će joj razmazati po cesti. Vrati se! Je li živa? - pitao sam se. Ima li smisla? Na prvom ugibalištu okrećem auto i jurim natrag. Spasimo vjevericu! Zaustavljam se nasuprot nje. Leži bočno na cesti. Otvorenih očiju. Gleda u nas. (Još je nitko nije smrskao.) Patuljak izlijeće otvara vrata i izlijeće van. No, da bi stigao do vjeverice, mora sačekati da prođu auti. Svi rade polukrugove. Zaobilaze usnulu životinju.Nakon svakog automobila koji ju je zaobišao, vjeverica zamahuje repom. Radi puni, široki luk, poput radosnog psa. (kao da govori: "Bježite od mene!" "Mičite se!"). Leži bočno na cesti. Otvorenih očiju. Je li živa? Patuljak žurno pretrčava. Kleči pored životinje. Gladi je. Na cesti. Na betonu-dvoje. Zatim je podiže i nosi u stranu. Rep je miran. Poput viska pokazuje smjer-dolje. Patuljak se vraća potišten- mrtva je. A rep? Kako to da je mahala svaki put kada je prošao neki auto? Zar to nije bilo od straha? Ne. To je bilo od zapuha vjetra. Svaki auto stvarao je nalet vjetra. Rep joj se viorio kao zastava. Bruuum - lijevo. Bruuum - desno. Tko zna koliko dugo već maše na cesti? Sjećam se i fazana kojeg sam ubio na autocesti Rijeka-Zagreb. Pojavio se iz magle, nekih 20-tak metara ispred mene. Stajao je na bijeloj crti. Na putu. Ja sam vozio 120. Pogledao me direktno u oči. Iskreno... Nevino... Mudro... Jedino što je od njega ostalo bilo je jedno pero koje se nakako zakačilo, zabolo u branik. Čudom, auto je ostao netaknut. Nema udubljenja. Niti ogrebotine. Jedina šteta je nakakva mrtva ptica. Čak nisam niti siguran da je bio fazan. Mrtva bezimena ptica. (Kako umiru... Kako nestaju te životinje lijepih očiju. Srne, vjeverice, divlje ptice. Nisu prilagođene "novom dobu". Nisu prilagođene civilizaciji. Štakori, žohari, muhe i crvi. Oni će preživjeti.)