Vratilo se hladnije vrijeme. Ovih dana viđam nešto što mi je do sada bilo posve nezamislivo. Ljude u dugim rukavima. Koji uz to-nisu znojni. Došla je i škola. A s njom i ovogodišnja strka oko udžbenika. Opet se ne zna "tko pije, a tko plaća". Ispravak: ne zna se tko "pije". Plaćaju građani. Uvijek! Neću o školi. Ionako se prvih tjedan dana ništa ne radi. Samo se podijeli raspored i to je to. Izgleda da grad Rijeka živi od parkiranja. Nema niti jedno pravo parkiralište, ali se zato ova sva "neprava" naplaćuje. Svaka ulica u kojoj se češće zamijećuju parkirani auti ubrzo se prošara malenim plavim pravokutnicima, zatim dobije svoj stupić sa izraženom cijenom, i nekoliko narandžastih naplatničara. I to je to. Novi izvor prihoda za grad. A onda: u nove investicije! Čim se sakupi dovoljno novaca, naruče se bageri i: kopaj! Sada već imamo dvije rupe. U centru i na Pećinama. Tek simetrije radi, trebalo bi iskopati i jednu na Kantridi. Evo, savršena izlika bio bi novi stadion. Naplatničari, strogih izraza lica, kruže od automobila da automobila i promatraju. Je li platio, koliko je platio i do kada je platio. Ukoliko je vozač bio nemaran, a to se protumači kao drzak, odmah se naplaćuje kazna. Znaju oni, najviše love se uvijek izvuče iz srednje klase. Raje. Oni su strašljivi, plaćaju svoje račune. Ne njurgaju previše. Nisu nasilni. Zato je najveća vjerojatnost da će svoj račun prije platiti jedan vlasnik Škode ili Fiata Uno, nego primjerice kakvog Stojadina u raspadu. Ovaj drugi ne mari za kazne ni za sud, i sve u svem "zaboli" ga/ju za bilo kakve kazne ili sankcije. Isto tako vlasnici boljih automobila također ne plaćaju svoje kazne. Zašto oni pitate se? Pa oni barem imaju novaca. Baš zato. Oni niti ne kupuju karte. Spremni su ići na sud, tužiti se godinama, pa čak i ići u zatvor, ali neće prijeći preko svojih principa ili nazora. Oni su prošli svijeta, i neće im nekakvi naplatničari solit' pamet. Dakle, ostaju samo naivni obični građani. Koji sliježu ramenima i šutke prihvaćaju otvaranje još jednog "novog parkirališta". Obični građani više niti ne mogu u šoping. Vlast, koju su oni legalno, pošteno, i svjesno izabrali na izborima ne dopušta im da uvezu više od jedne litre mlijeka, ili Coca-Cole. Ako uvoze više, tretirat će se kao uvoznici pa će im se naplatiti porez i carina. Sada će morati kupovati domaću skuplju robu. To smo si i tražili. Turistima smo zamjerali što jako malo troše. Što ne kupuju naše mlijeko. A u isto vrijeme smo odlazili u njihove zemlje u šoping. Sada to više ne možemo. Pa, ako smo im zamjerali da su škrti, nemamo što reći sami sebi, zar ne? Hrvati nisu škrti narod. Sada kupujemo svoje. Prije nekoliko godina lansirana je parola "kupujmo hrvatsko" To je bio način da se spasi, ili barem kako tako održi domaća proizvodnja. No, parola je služila samo kao prijedlog, savjet. Sličan onome iz poslovice: "tko rano rani, dvije sreće grabi". Nitko vas ne sili da se budite u 5 ujutro. Ali ovom novom odredbom, oni su savjet "kupujmo hrvatsko" pretočili u strogu naredbu. Od sada ćemo, htjeli-ne htjeli, kupovati samo hrvatske proizvode. Genijalna ideja. U svijetu koji se sve više globalizira, u kojemu se ruše granice (pogotovo one ekonomske) mi ograničavamo uvoz. Sve u svemu, uvijek se sve svali na leđa običnih. Na leđa prosječnih. Pa neka netko kaže da je najbolje biti u "zlatnoj" sredini.