Naslov kolumne je i naslov edukativne pjesmice, koja se ove godine izgubila s radija i televizije, a nekoliko godina unazad stalno se vrtila pred početak školske godine. Najprije je bila izvođena od dječjeg zbora, a kasnije su je u obradu uzeli i metalci, što je logično, jer je refren bio namijenjen baš toj generaciji, koja najčešće ima problema s prometom. Počela je nova školska godina i cestama opet odzvanja veseli dječji smjeh i galama. Kolone djece u pravilnim ili nepravilnim razmacima idu ka dva ista cilja, ili u školu ili doma. I mada je ruta svakodnevna, pa mnogi već znaju gdje treba naročito paziti, neki se kreću mehanički stalno istim putem, pa smanjena opreznost lako rezultira nesrećom.Zamislite maloga đaka kome je tata zaprijetio batinama ako dobije lošiju ocjenu od petice. Na putu prema kući s nižom ocjenom, jadno đače nije koncentrirano na cestu, nego se njegovom glavom vrti film, koji se tek treba dogoditi. Kad se desi najgore, bolesno ambiciozni roditelji tek onda shvate da osim odličnih ocjena, postoje i neke druge životne vrijednosti. Nasuprot zabrinute djece, postoje oni kojih živo boli što će naslagati u đačku knjižicu. Takvi su zaigrani i nije ih briga što metar od njih prolazi tamo neki auto, ne baš malom brzinom. Oni neće hodati samo po pločniku, nego i po cesti, kao da svima žele reći: tko mi što može. Naravno da je to sve dječja psigologija malih ljudi koji se još nisu razvili, ali mi stari konji za volanom trebali bi već jedamput shvatiti da pored Rijeke postoji Grobnik, gdje se može dokazati umijeće vožnje, pa se onda stvarno vidi tko zna voziti, a tko samo misli da zna. Većina je ovih zadnjih koji koriste ove naše jadne ceste za dokazivanje svog (ne) umijeća. Interesantna je činjenica da vozači ne usporavaju pred pješačkim prelazom ili opasnijim mjestom, gdje svakog momenta može netko izletjeti na cestu i izgubiti život, ali kada su na cesti postavljeni ležeći policajci, svi odmah naglo usporavaju, jer oštetili bi se amortizeri. Takvi valjda imaju razmišljanje da su amortizeri ili dobre felge, ipak važnije od nečijeg života. U ovo vrijeme naročito treba paziti na one najmlađe, prvašiće. Nekad su bili obilježeni žutim maramama, što je vozaču davalo dodatni oprez, no od te prakse se odustalo, iz tko zna kojih razloga. Pa i moja generacija je krenula u školu s maramama, samo što su bile druge boje ( ah, ta nostalgija ). Šalu na stranu, mali prvašić u prometu, djeluje izgubljeno kao tek rođena životinja u đungli koju je majka ostavila. Opasnosti vrebaju sa svih strana. Naročito su pogođeni oni koji nisu samostalni. Od djevojčica, više stradaju dječaci jer su neoprezniji, što ih prati i kasnije, u vozačkom stažu. No, iako se stalno spominju prvašići, najbrojnije žrtve prometa su djeca između deset i petnaest godina. To je zbog toga što se u tim godinama pred i u pubertetu, klinci osjećaju veći, jači i moćniji nego jesu, pa se opreznost gubi. Razdoblje kad se najviše strada je lipanj, srpanj i naravno početak školske godine. Opasno vrijeme dana je između 11 i 12, te 17 i 18 sati. Za primjetiti je da su to vremena povratka iz škole, kad nakon napornog gradiva i učenja pada koncentracija, za razliku od polaska u školu.Ne treba zanemariti ni slobodno vrijeme. Bicikle, role, romobili, sve su to vozila kojima mali imitiraju velike, i uživaju u vožnji, no sigurno je da se neće zadovoljiti vožnjom po pločniku, nego malo po malo zauzimaju i površine kojima caruju automobili. Dovoljan je slučajni, mali kontakt da dođe do nezgode. Zato nikad ne zaboravimo: gdje god je dijete na vidiku, treba usporiti, skinuti nogu s pedale gasa, i već je imati spremnu na kočnici. Onaj koji može nešto spasiti, svako je vozač, a ne malo dijete. Bolje da se jednog dana škole sjeća po eksperimentu iz kemije, nego eksperimentu s gipsom. Koji je to kemijski eksperiment: mama, danas smo radili u školi pokus s dinamitom.A što ćete sutra raditi u školi? U kojoj školi?!