Investitori koji očekuju pad vrijednosti američkog dolara već duže vrijeme spominju američki deficit kao jedan od najvećih razloga zašto bi dolar trebao pasti. Kako mjeseci prolaze a deficit je sve veći i veći analitičari se počinju pitati da li je deficit zaista taj koji prijeti američkoj valuti. Konvencionalna ekonomija nas uči da kod ovako velikog deficita dolar mora naglo pasti, kako bi se zaustavila prevelika potrošnja robe i usluga iz dalekoistočnih država. Sjedinjene američke države imaju trenutni deficit od 166 milijardi dolara, odnosno 1,8 milijardi dolara dnevno. Toliki dnevni iznos inozemnih investicija je potreban kako bi se američka bilanca uravnotežila. Jedan dio tih dolara uspijeva doći iz dalekoistočnih azijskih zemalja u vidu ulaganja u američke državne obveznice. Neki analitičari smatraju da je ovako veliki deficit pokazatelj snage američkog gospodarstva. Kao glavni razlog pada američke valute ti analitičari smatraju nisku kamatnu stopu američke centralne banke, strah od terorizma i izjave američke vlade kako nisu nezadovoljni slabijim dolarom. Američki dolar je počeo padati 2002. godine i to najviše u odnosu na euro, britansku funtu, australski i kanadski dolar. Indeks američke centralne banke koji se bazira na trgovinskom paritetu valuta je pokazao da je američki dolar od 2002. godine do danas izgubio na vrijednosti za 13%. U odnosu na azijske valute pad američkog dolara je bio limitiran. Azijske centralne banke su učestalo kupovale američke vrijednosne papire kako bi spriječile slabljenje svojih valuta čime su indirektno držale svoj izvoz konkurentnim. Zbog toga su one bile pod stalnom kritikom američkih vlasti. Azijske centralne banke drže ukupno nešto više od dva trilijuna dolara deviznih rezervi, što je skoro dvostruko više nego prije dvije godine. Da bi kupovale američke vrijednosne papire one moraju kupiti američki dolar čime utječu na pojačanu potražnju i time sprečavaju njegov pad. Neki ekonomisti smatraju da se sadašnja situacija podcijenjenih azijskih valuta i njihovih centralnih banaka koje na taj način financiraju američki deficit može još dosta dugo vrijeme zadržati. Kao usporedbu navode nekadašnji sustav deviznih tečajeva dogovoren 1944. godine u Bretton Woodsu. Tada su sve svjetske valute bile vezane na američki dolar, dok je on bio vezan na vrijednost zlata. U takvom sustavu azijske i europske valute su bile duže vrijeme podcijenjene s ciljem da se u tim državama potakne jači gospodarski rast nakon što su njihove ekonomije bile uništene završetkom Drugog svjetskog rata. Sustav je neslavno završio nakon rata u Vijetnamu kojega su SAD financirale tiskanjem "novih" dolara čime su narušile međuvalutarnu ravnotežu. Za te ekonomiste situacija je podnošljiva sve dok azijske države vide interes kupovati američku imovinu. Za sada je kamatna stopa na dolar (1,75%) znatno viša od one na jen (0,01%). Kao jedina prijetnja koja može izazvati nestabilnosti u sadašnjim odnosima navodi se cijena nafte. Kako su Japan i Kina među najvećim svjetskim potrošačima nafte nedavni rast njene cijene izazvao je i lagani porast cijena (inflacija) što može dovesti do povećanja kamatnih stopa. Sve to bi se vrlo loše odrazilo na tečaj američkog dolara.