Optužuju globalizaciju, nezasitne šefove ili jednostavno tržišnu ekonomiju za ono što radnici u eurozoni već znaju, a nas tek očekuje - sve više i više rada za istu cijenu. Sve to zbog jednog razlogom da se očuva radno mjesto. Potaknuti nedavnim sindikalnim sporazumima u Njemačkoj, javnim mijenjem i promjenama u političkim stajalištima u Parizu i Berlinu ekonomisti su polako uvidjeli nove trendove na tržištu radne snage eurozone koji bi uvelike mogli promjeniti budućnost regije. OECD je nedavno objavio podatak kako je promatrano od 1970. godine do danas broj radnih sati po stanovniku u Njemačkoj, Francuskoj i Španjolskoj pao za nekih 15%, dok se broj radnih sati povećao u SAD, Kanadi i Velikoj Britaniji. Prošle godine, prosječan broj radnih sati po zaposlenome bio je u Njemačkoj, Francuskoj i Nizozemskoj ispod 1.400, dok je taj broj u SAD bio iznad 1.700, u Japanu 1.830, a u Velikoj Britaniji 1.650. Generacijama se smatralo da se s povećanjem životnog standarda društa, povećava i količina slobodnog vremena na uštrb radnih sati. No takvo uvjerenje danas sve manje prolazi. Političari ovisni o novcu kompanija i potrošački orijentirana tržišta SAD i Velike Britanije utjecali su na ponovno povećanje radnih sati. OECD je ocijenio da su prava radnika u SAD, Britaniji i Kanadi među najnižima od 30 država članica. Kontinentalna europa ide drugim smjerom. Jaki njemački sindikati su se izborili za 35 satni radni tjedan, a nešto slično su izborili nedavno i francuzi. No prema posljednjim trendovima i naznakama situacija će se promijeniti i u eurozoni. Prošli mjesec je njemački industrijski div Siemens, dok se razmatrala mogućnost preseljenja velikog broja radnih mjesta u Mađarskoj, dogovorio sa sindikatima povećanje radnog tjedna s 35 na 40 sati, naravno bez povećanja plaća. Sindikati su de facto pristali na smanjenje plaća od 12,5% kako bi se očuvala radna mjesta. Nekoliko njemačkih kompanija već je započelo slične pregovore sa sindikatima. Proizvođač automobila DaimlerChrysler pregovara o povećanju sati u radnom tjednu uz povećanje plaća samo nekim radnicima, a slično se traži i od radnika u javnim službama. Nedavno provedena anketa je pokazala da 57% anketiranih njemaca je uvjerena da će se poduzeća i sindikati dogovoriti o ponovnom uvođenju 40 satnog radnog tjedna. Upitani dali su spremni raditi više sati za istu plaću kako bi sačuvali radno mjesto njih 79% je potvrdno odgovorilo, od kojih je 63% članova sindikata. Premao svemu gore napisanome, europski eksperiment smanjivanja broja sati u radnome tjednu kako bi se povećalo dodatno zapošljavanje nije prošao. Unatoč tome što svjetsko gospodarstvo raste najbrže u posljednjih 16 godina zapošljavanje unutar eurozone je mizerno, a stopa nezaposlenosti je na visokih 9,0%. Posljednji podaci iz EU pokazuju kako je tijekom 2003 radni tjedan povećan za 0,1 sat na 41,1. Ovako loša slika tržišta radne snage unutar eurozone predstavlja veliki problem za monetarne autoritete, na način da otežava donošenje odluke o podizanju kamatne stope, što se indirektno reflektira na tečaju eura u odnosu na važnije svjetske valute.