FED

Toliko su puta u tekstovima spomenuti FED (Federal Reserve Bank - Američka centralna banka) i ECB (European Central Bank - Europska centralna banka) da bi bio red da o njima nešto i napišem. U ovom tekstu ukratko ću opisati FED koji je nešto stariji od ECB, a ima i veću karizmu u financijskom svijetu, pa mu stoga dajem prednost. FED je osnovan kao odgovor učestalim financijskim krizama i ekonomskim recesijama početkom XX. stoljeća u SAD-u. U financijski razvijenijem istočnom dijelu SAD-a formiranje centralne banke su bez pogovorno odobravali, dok su na jugu i zapadu najviše mali poduzetnici i poljoprivrednici bili uplašeni stvaranjem centralne nacionalne banke, smatrajući da će im centraliziranje financija države onemogućiti i zakomplicirati do tada jednostavnu politiku kreditiranja. Osnutkom FED-a 1913. godine stvoren je nacionalni menadžer koji će upravljati svim novcem i kreditima države potrebnim za funkcioniranje ekonomije. Sistem Federalnih rezervi se sastoji od 12 regionalnih FED banaka. Na čelu sistema FED-a je Vijeće od sedam guvernera koje imenuje predsjednik SAD-a na 14 godina i čije imenovanje potvrđuje Senat. Ovih sedam guvernera dijeli vlast s predsjednicima dvanaest banaka sistema Rezervi. Sustav Vijeća guvernera je takav da svake godine prestaje mandat jednog guvernera, te se na to mjesto bira novi guverner na četrnaestogodišnje razdoblje. Predsjednika i dopredsjednika Vijeća guvernera imenuje predsjednik SAD-a na period od četiri godine. Kada FED odlučuje o suštinskim pitanjima reguliranja novčane mase i cijene novca glasanjem rukovodi FOMC (Federalni komitet otvorenog tržišta). U FOMC-u guverneri imaju sedam glasova dok predsjednici regionalnih banaka Rezervi imaju pet glasova (oni se rotiraju godišnje po regijama). Jedino predsjednik regionalnog FED-a iz New Yorka, kao predsjednik banke važnije od svih drugih, uvijek ima pravo glasa. FOMC se sastaje osam puta godišnje. Za svaku sjednicu se pripremaju detaljne analize statističkih gospodarskih pokazatelja za svaku od dvanaest regija, te za svaku gospodarsku granu posebno. Na osnovi tih podataka FOMC određuje daljnju monetarnu politiku. U slučaju da količina novca i kredita raste prebrzo, a gospodarstvo nije u mogućnosti proizvesti dovoljno dobara i usluga koji bi pokrili rast potrošnje, vjerojatnost je pojavljivanja više stope inflacije. Kod prebrzog pada količine novca i kredita, potrošnja i gospodarska aktivnost se smanjuju što dovodi do otpuštanja radnika, a može rezultirati recesijom u ekonomiji. Iz ove dvije situacije izvlače se osnovni monetarni zadaci FED-a: stabilnost cijena, maksimiziranje zaposlenosti i stabilan gospodarski rast. Za izvršavanje tih zadataka FED se koristi s nekoliko instrumenata; operacijama na otvorenom tržištu, diskontnom stopom i stopom obvezne rezerve. Operacije na otvorenom tržištu prema napucima FOMC-a provodi regionalna FED banka u New Yorku. Ako FOMC odluči da je potrebno više novca i kredita ekonomiji tada daje nalog FED-u u New Yorku da počne kupovati vrijednosne papire ponuđene na tržištu. Za kupljene papire FED puni račune bankama koje su ih prodale te time povećava raspoloživu količinu novca komercijalnim bankama. Diskontna stopa predstavlja kamatnu stopu po kojoj Rezerve kratkoročno posuđuju novac bankama, samim time utječu na cijenu novca na otvorenom tržištu. Viša diskontna stopa sugerira na restriktivnu, dok niža na ekspanzivnu monetarnu politiku. Sve komercijalne banke u SAD-u moraju na ukupnu količinu depozita izdvojiti određeni postotni udio sredstava (obvezna rezerva) kao sigurnosnu pričuvu na račun koji imaju kod FED-a. Inače, FOMC se vrlo rijetko koristi mijenjanjem stope obvezne rezerve kao alatom za provođenje ciljeva monetarne politike.