Volim kad se jednostavne stvari zakompliciraju do beskraja. Tada nije teško biti prorok. Naprosto dođete i kažete da je sve jednostavno, a onda vas ljudi gledaju kao osmo svjetsko čudo. Upravo se to dogodilo sam svim našim nastojanjima da živimo zdravo i da se u svom tijelu osjećamo ugodno. Dakle imamo tijelo i temeljne mogućnosti koje su nam podarili roditelji svojim genima. To je nešto kao školska ploča obješena na zid. Potpuno prazna i crna (zelena za one koji ju takvu više vole), te spremna za pisanje. Istina je da ta ploča ima rubove, dakle i ograničenja, koja su za svakog od nas individualna. No kako god ta ploča bila mala, ona je ipak prazna i samo je na meni što ću sve na njoj napisati ili nacrtati. Ako ju polijem bojom, neću više moći po njoj pisati kredom. No, ako ju temeljito obrišem, ponovno mogu čini što me je volja. Potpuno je identična stvar i sa tijelom, kao i sa našim zdravljem. Unutar genetskih ograničenja koja imamo, moguće je jednostavnim polugama koje se zovu hrana i kretanje uvijek držati svoje stanje pod kontrolom i tijelo u kondiciji, te na taj način činiti s njim što nas je volja. No, poput školske ploče koju polijemo bojom, pa po njoj ne možemo pisati, tako se niti u tijelu prenatrpanom ne hranom, nego smećem, uz činjenicu da je jedino kretanje ono koje čine zubi pri žvakanju ne osjećamo dobro, a i svako toliko nas nešto boli. Tada je potraga za spasonosnim rješenjem sve grozničavija. Za početak su tu tablete minerala i vitamina, koje naravno ne pomažu i uopće ničemu ne služe. Onda krećemo putem čudesnih gljiva i čajeva, narodnih vidara, alternativne medicine i raznih sustava «zdravog života», a da pri tom niti jednu svoju lošu naviku uistinu ne preispitamo. Na kraju se pojavi netko iz daleke istočne zemlje, egzotičnog izgleda, tko propovijeda jednostavnu prehranu i redovito vježbanje svaki dan. Kako smo pokušali sve, tako pokušamo i to. I bude nam bolje. I onda se oduševimo «mudrošću istoka», kao da je to nešto nevjerojatno novo i nikada viđeno. Stvari su u svojoj biti jednostavne i uvijek su takve bile. Ne postoji lijek koji će nam pomoći da se osjećamo bolje. Ne postoje vitamini i minerali koji će nadomjestiti ono što nam fali. Ne postoje čudesne biljke koje će nam olakšati hod uz stepenice. Postoji samo balans kojeg treba uhvatiti. I nema tih godina ili životnog doba u kojem to nije barem djelomično moguće. Ono što pojedemo pretvara se u stanice našeg vlastitog tijela. Jedemo li smeće u beskonačnost, sva je prilika da ćemo se na kraju i sami tako osjećati. Sustav za pokretanje zauzima oko 75% naše tjelesne mase. Ako ga ne održavamo redovitom fizičkom aktivnošću, neće biti upotrebljiv. Uzalud je tada sva moderna kemija pretočena u šarene tablete svih naziva i djelovanja. To je samo pokušaj da se novim namazima boje prekrije hrđa na blatobranu. Ima funkciju do prve kiše. Najbolje u cijeloj priči jest činjenica da sve to znamo. I to da valja jesti više manjih obroka uz naglasak na biljnoj hrani. Isto tako znamo da se valja kretati ili vježbati (pokreti oko pranja suđa, peglanja ili manipulacije daljinskim upravljačem se ne računaju). No, čini te li to? Treba li vam uistinu netko doći i reći ono što već i sami znate? Pa ne valjda.