Vezano za vaš prijašnji odgovor na portalu za pitanje "Ima li žrtva pravo znati psihijatrijsku dijagnozu optuženika?", ispada da psihički bolesna osoba nema apsolutno nikakva prava na sudu kada se radi o suđenju s, nazovimo, "zdravom" osobom. Sud vjeruje samo tužiteljici zbog dijagnoze optuženika, iako po vašem odgovoru ta osoba ima sva prava – pa čak i da sakrije dio istine koja bi je možda teretila, ako je svojim ponašanjem djelomično izazvala događaj. Nema drugih svjedoka. Na koga se primjenjuje Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama i ima li ikakvu ulogu u postupku?
Ne vidim iz čega izvlačite zaključke koje navodite u svom pitanju. Osobe s duševnim smetnjama imaju apsolutno sva prava koja propisuje Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama te sva prava koja ima bilo koji okrivljenik u kaznenom postupku, sukladno Zakonu o kaznenom postupku.
Međutim, to ne utječe na prava koja u kaznenom postupku ima žrtva.
U situaciji kada se protiv neke osobe vodi kazneni postupak, na nju se primjenjuje Zakon o kaznenom postupku. Ukoliko postoje jasni dokazi ili se utvrdi da se radi o osobi s duševnim smetnjama, tada se dodatno primjenjuju i odredbe Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Taj zakon propisuje uvjete prisilnog psihijatrijskog smještaja, liječenja na slobodi i slično.
Činjenica da bi osoba bila duševno bolesna i da bi u kaznenom postupku bilo utvrđeno da je bila neubrojiva u trenutku počinjenja kaznenog djela ne isključuje njezinu odgovornost, već utječe na način kažnjavanja.
U skladu s člankom 388., stavkom 2. Zakona o kaznenom postupku, radi zaštite osobnog života okrivljenika može se zatražiti isključenje javnosti iz postupka. Međutim, to se ne odnosi na stranke, žrtvu, oštećenika, njihove zastupnike i branitelja.
Osoba s duševnim smetnjama u kaznenom postupku mora imati branitelja koji će osigurati poštivanje svih njezinih prava. Ukoliko postoji sumnja da su neka od tih prava narušena tijekom postupka, možete se obratiti pravobranitelju za osobe s invaliditetom.
