Prema uvjetima za osiguranje od automobilske odgovornosti, „osiguranik je u obvezi obradu odštetnih zahtjeva prepustiti osiguratelju te nema pravo odbiti ih, naročito priznati ih, osim ako time čini očitu nepravdu“
I to se događa: čitatelj J.L., koji je prema izjavi oštećenog S.A. krivac za lakšu prometnu nezgodu (nije poštivao pravo prvenstva), nije se odazvao zahtjevu osiguratelja da dođe i podnese izvještaj o nastaloj nezgodi te je osiguratelj, u nedostatku drugih dokaza i nakon ponovljenih neuspješnih poziva, odgovorio oštećenome da mu ne može štetu riješiti, jer osiguranik nije podnio prijavu štete i dao izjavu o okolnostima slučaja...
A prijavu i izjavu nije podnio jer je uvjeren da je S.A., koji se, istina, kretao ulicom s pravom prvenstva, ali vrlo velikom brzinom, kriv za nastanak nezgode.
S.A. je podnio tužbu samo protiv J.L.-a i uspio je dobiti presudu po kojoj mu J.L. mora isplatiti 5.650 kn štete i trošak spora u iznosu od 7.864 kune.
J.L. je presudu odnio osiguratelju, koji mu je isplatio iznos od 5.650 kn, ali je odbio platiti mu iznos troška spora uz obrazloženje da „vođenje spora doista nije bilo potrebno i nagodba s oštećenim S.A. mogla se svojevremeno postići na iznos od 5.650 kn.“
Prema uvjetima za osiguranje od automobilske odgovornosti, „osiguranik je u obvezi obradu odštetnih zahtjeva prepustiti osiguratelju te nema pravo odbiti ih, naročito priznati ih, osim ako time čini očitu nepravdu.“ Osiguranik je „u obvezi prema svojim mogućnostima pomagati osiguratelju u rješavanju pitanja odgovornosti...“
Povreda navedenih obveza ima za posljedicu smanjenje obveze osiguratelja za toliko kolika mu je počinjena šteta zbog tih povreda.
Dakle, uvjeti osiguranja, koji su sastavni dio ugovora o osiguranju, potpuno su jasni. J.L. je svojim inaćenjem i neodazivanjem na poziv osiguratelja da podnese prijavu i da izjavu o okolnostima nastanka štetnog događaja prekršio ugovornu obvezu, uzrokovao pokretanje parnice, povećao ukupan trošak štete za iznos troškova spora.
I upravo je taj iznos osiguratelj ovlašten odbiti, jer bi, da je J.L. poštivao svoje obveze, on bio nepotreban i vjerojatno bi ga osiguratelj izbjegao.
Osiguranik/štetnik i njegov osiguratelj moraju surađivati i kod nastanka štetnog događaja.
Pri tome osiguranik treba objektivno navesti činjenice, a ne vlastito mišljenje za inat pretvarati u odluku, uzrokujući nepotrebne povećane troškove. Razmjena argumenata, zajedničko razmatranje razloga za i protiv priznanja prava oštećenome na odštetu, temelj su za odluku. Svako drugo ponašanje sankcionira se obvezom plaćanja uzrokovanih povećanih troškova. Uostalom, osiguratelj je profesionalac s bogatim iskustvom u mnogo sličnih slučajeva, pa mu je trebalo prepustiti odluku o sudbini odštetnog zahtjeva S.A.-a.
