Svijet je pun straha. Strah od terorizma, strah od nepoznatog, a postoji i strah od gospodina s jeftinim Timex satom i velikim naočalima. Naime, dotični gospodin je predsjednik američke centralne banke FED Alan Greenspan za kojega analitičari tvrde da je u posljednje vrijeme lagano izgubio kompas. Uporno ponavlja kako SAD uživaju rast od 4% godišnje uz inflaciju od 1% godišnje što je kod mladih investitora stvorilo krivi dojam kao da je to normalno za SAD. Međutim nije, istina je da se SAD polako vraća u normalne okvire od 3% godišnjeg rasta uz 3% inflacije. Taj podatak će ubrzo shvatiti i mladi investitori, a tada će američki dolar biti već blizu tečaja od 1,30 za euro. Ono što analitičari prigovaraju Greenspanu je što on gleda na "tekuću" inflaciju iz koje su izuzeta vrlo volatilna kretanja energenata i hrane. Takva stopa inflacije je znatno niža od stvarne vrijednosti od 3%. Tekuća inflacija u SAD iznosi 1,8% na godišnjoj razini. No zdrav razum kaže da nas najviše pogađa povećanje cijena energenata i hrane, jer svi mi koristimo električnu energiju, vozimo automobile i jedemo hranu. S povećanjem tih cijena svi naši prihodi postaju relativno niži, odnosno s istom plaćom možemo kupiti iz mjeseca u mjesec manje goriva, odnosno manje hrane. Time se smanjuje naša potrošnja što indirektno utječe i na smanjeni obujam proizvodnje. Taj proces treba vremena od nekoliko mjeseci. Analitičari, oni stariji, se prisjećaju 1970. i razdoblja stagflacije u SAD. Stagflaciju možemo opisati kao stanje ekonomije gdje potražnja stagnira a inflacije je prilično visoka. Tada (70-tih) karakteristika je bila velika državna uprava (vrlo slična današnjoj), inflatorni pritisak od rastućih cijena nafte i rekordan proračunski deficit - možda bi savjetnici Busha II. trebali reagirati. Zašto se onda američki dolar tako dobro drži unatoč činjenici da je rast bruto društvenog proizvoda u drugom kvartalu bio malih 3%, da je broj zaposlenih amerikanaca tijekom srpnja i kolovoza bio niži od očekivanog, da je trgovinski deficit SAD porastao na nevjerojatnih 55 milijardi dolara. Donekle se to može objasniti tzv. "carry traderima". To su investitori koji se zadužuju u valutama s nižom kamatom, a ulažu u valute s visokom kamatnom stopom. Čovjek s velikim naočalima priuštio je tim trgovcima mogućnost da se zadužuju u američkim dolarima po 1% što su oni naravno iskoristili, te su takav jeftin novac ulagali u Nikkei, Taiwan i papire za koje nisu niti znali pročitati nazive izdavatelja. To je i dovelo do pada vrijednosti američke valute. Sada se taj ciklus polako okreće, kamata na američki dolar je porasla na 1,50% te carry traderi polako počinju kupovati dolare kako bi vratili prijašnja zaduženja. To kontinuirano drži potražnju za američkom valutom na višoj razini. Ovome se mora dodati i "tax free" odluka po kojoj američke multinacionalne komapnije mogu svu svoju dobit i dividende iz povezanih poduzeća u inozemstvu prebaciti u američke dolare i držati na svojim računima unutar SAD bez da plate poreze za takvu repatrijaciju. Pitanje je samo do kada će to trajati. Relativna kamatna stopa na dolar je negativna, tržište dionica je vrlo slabo, a i posljednji pokazatelji ne nude neki veći optimizam. Mišljenje je analitičara da američki dolar može ojačati u odnosu na euro najviše do 1,18-1,19, nakon čega nas čeka slabljenje američke valute barem do tečaja 1,40 za jedan euro.