Prije dvije stotine godina, Napoleon je rekao "pustite Kinu da spava, jer kada se probudi tresti će svijetom". Gledajući kroz prizmu gospodarske i financijske moći Kina je uistinu u posljednjih dvjestotinjak godina bila uspavana. No, vremena se mijenjaju. Kina se probudila, i baš kako je Napoleon upozorio, svojim gospodarskim potencijalom trese svjetskom ekonomijom. Kinesko gospodarstvo je postalo jedno od najbrže rastućih. U posljednje dvije dekade bruto društveni proizvod raste po stopi na godišnjoj razini od 8%. Kina je također postala magnet za inozemna ulaganja, a stopa direktnih inozemnih investicija je jedna od najviših u svijetu. Da je Kina mala država koja prolazi tranziciju gospodarstva nitko nebi obraćao pozornost na nju, no kako ima 1,3 milijarde stanovnika ona predstavlja vrlo ozbiljnog partnera. Bez obzira na sve, tranzicija kineskog gospodarstva predstavlja svojevrsni šok u svjetskoj ekonomiji i u takvom slučaju kada je puno onih koji direktno ili indirektno osjećaju posljedice te transformacije uvijek ima onih koji su zadovoljni i onih koji su manje ili uopće nisu zadovljni s postojećom situacijom. U ove posljednje mogu se svrstati SAD koje uporno traže od Kine da oslobodi tečaj kineskog juana u odnosu na dolar. Kina je ušavši u svjetski proces globalizacije kao manje razvijena ekonomija, s velikim brojem jeftine radne snage privukla multinacionalne kompanije koje su u potrazi za manjim troškovima odlučile investirati u Kinu, ali i druge zemlje u tranziciji. Zbog toga su multinacionalke bile prisiljene zatvarati radna mjesta u državama s razvijenim gospodarstvom ( i skupom radnom snagom). Kina je veliko i brzorastuće tržište, a njezin trgovinski suficit sa SAD-om i sve veći pad broja zaposlenih u tvornicama SAD-a dovoljan su razlog da Kina bude top tema u izbornoj 2004. godini u SAD-u. U ukupnoj strukturi trgovinski deficit SAD s Kinom ima udio od 21%, što predstavlja najveći deficit kojega SAD imaju s nekom zemljom. Da li bi se ovaj deficit koji muči amerikance smanjio ukoliko bi kineska valuta ojačala za nekih 20% koliko se procjenjuje da je podcijenjena. Odgovor je teško dati. Naime ako se pogleda samo trošak radne snage po satu rada razlika je ogromna. U SAD prosječan sat rada košta poslodavca 20,30 USD, dok za sat rada u Kini poslodavac mora izdvojiti 0,60 USD. Dakle i s povećanjem vrijednosti juana za nekih 20% cijena rada u Kini bi bila daleko niža od one u SAD-u. Što se danas u Kini događa? Tečaj kineske valute je već dugo vrijeme fiksiran na 8,28 za američki dolar. Kako je broj inozemnih direktnih investicija u Kinu velik kineska centralna banka da bi spriječila jačanje juana učestalo intervenira na tržištu i kupuje dolare čime direktno utječe na smanjivanje ponude dolara na kineskom tržištu. To se najbolje vidi u porastu deviznih rezervi kineske centralne banke koje u posljednje dvije godine su narasle s 200 na gotovo 400 milijardi dolara. To je godišnji rast deviznih rezervi od 100 milijardi dolara. S druge strane kupujući dolare plasira dodatne juane na tržište što rezultira godišnji rastom plasmana kineskih banaka od preko 20% godišnje. Ovi plasmani najviše zabrinjavaju inozemne analitičare jer je upitan njihov povrat čime bi čitav kineski bankarski sektor pao u veliku krizu.