Prije nekoliko dana jedan mi je pacijent postavio vrlo interesantno pitanje. On, naime, već duže vrijeme pati od kroničnih bolova u križima, te povremenih smetnji u vratu i grudnom dijelu kralježnice. Pa, iako je dugo godina fizički aktivan, čak je redovito i trčao, radio vježbe u teretani, te se istezao, svi ti bolovi nisu prolazili. Prije tri mjeseca, kada je došao na pregled, ustanovljen je nesrazmjer u snazi nekih mišićnih skupina, te izrazita slabost mišića donjeg dijela leđa, pa je i preporučeno vježbanje u teretani po individualnom programu sa ciljem ispravljanja uočenih nedostataka. Sjećam se kako je na početku bio vrlo neuvjeren u smislenost svog tog vježbanja (ipak je on fizički aktivan mnogo godina, a bez rezultata), dok su mu neke vježbe koje sam preporučio bile izrazito odbojne. No, polako, njegov se otpor topio, a bolovi koje je osjećao smanjivali, te je tako postao redoviti posjetitelj u teretani. Tek neki dan priupitao me nešto vrlo jednostavno, a opet neobično važno: «Kako to da ja sada izgledam isto kao i prije tri mjeseca kada sam počeo vježbati u teretani, a sada mogu raditi sa mnogo većim težinama nego na početku? Kako to da se mišićna masa nije vidno povećala, a snaga jest?»
Problem je prije svega u tome što mi obično koristimo samo mali dio fizičkih mogućnosti našeg tijela. Razlikujemo se po fizičkoj građi. I dok je netko skloniji debljanju, drugi su mršavi bez obzira na količinu hrane koju unesu u sebe. Isto tako neki su ljudi skloniji većoj mišićnoj masi i kada ne treniraju, dok drugi i kada to žele, teško povećavaju volumen svojih mišića. No, isto je tako činjenica da je količina mišićne mase djelomično i genetski uvjetovana. Tako i kada se krećemo vrlo malo, zadržavamo onaj minimum mišića koji su nam potrebni za osnovno kretanje. No ta količina mišića može mnogo više. Ako krenemo sa vježbanjem, u početku sama mišićna masa, odnosno veličina mišića neće rasti. Tijelo tek treba iskoristi postojeće rezerve u njima. Tako na početku vježbanja prvo raste snaga, a tek nakon nekog vremena i samo onda kada je trening tako koncipiran i masa. Osim toga, sam mišić ima i druge kvalitete osim same snage i veličine. Dakle, osim apsolutne snage (koliko najviše kilograma možete podići s poda), tu je i repetitivna snaga (koliko puta malo kilograma možete podići s poda), pa izdržljivost (koliko dugo možete hodati, trčati, voziti biciklu, plivati i sl.), te brzina reakcije (koliko su brzi refleksi koji zatežu mišić u stresnim situacijama i na taj način štite od ozljede). Sve te kvalitete zajedno čine sam mišićni sustav funkcionalnim. Vježbanje samo apsolutne snage, može biti zgodno za povećanje mišićne mase, ali i opasno za zglobove. Nastojanje za isključivo repetitivnom snagom ili izdržljivošću, neće nužno stabilizirati i učvrstiti sustave poput kralježnice, a i vizualni efekti će izostati. Osim toga kod tako izoliranog vježbanja česti su sindromi prenaprezanja (poput skakačkog koljena, teniskog lakta ili odbojkaškog ramena). Vježbanje isključivo brzine reakcije, zajedno sa balansom i nije moguće, već je održivo samo kod kompleksno ustrojenog treninga ili programa vježbanja.
Ako se radi o treningu čiji je jedini cilj postići bolju estetiku samog tijela, onda su zahtjevi za pravilnim vježbanjem tek toliki da se spriječi nepotrebno ozljeđivanje. No, u koliko je riječ o liječenju, tada nebalansirano i loše vođeno vježbanje ne samo da neće dovesti do poboljšanja stanja, već postojeće bolove i nedostatke može i povećati. Upravo je balans konačni cilj svakog liječenja, pa tako i ovoga, što konkretno znači dovođenje svih mišićnih funkcija u optimum.
