Dolar doslovce stoji na rubu provalije. Svi oni koji su već duže vrijeme predviđali krah američke valute, dok ih je ona svo to vrijeme uporno i neumorno u tome opovrgavala, sada su došli na svoje. Od veljače pa do danas dolar je pao za 9% u odnosu na euro, te je dosegnuo najnižu razinu u proteklih 18 mjeseci od 0,9470. Prema analitičarima tu nije kraj, dolar bi mogao još pasti tijekom ove godine barem do pariteta 1:1, jedan dolar za jedan euro, ako ne i niže. Postoje dva razloga zbog čega dolar klizi. Prvi razlog je taj da su rezultati većine provedenih analiza pokazale da je dolar u odnosu na euro precijenjen (za nekih 20%), dok je drugi razlog u povećanju deficita bilance usljed smanjenja stranih investicija, te sada on premašuje 4% bruto društvenog proizvoda SAD-a. Da bi pokopali dolar strani investitori ne trebaju započeti prodaju američkih vrijednosnih papira. Dolar će pasti i ako oni smanje obujam sadašnjih direktnih investicija u SAD. Pasti će i više ako američki investitori nastave ili povećaju ulaganja u strane vrijednosne papire, posebice u one iz eurozone. Donedavno priljev kapitala u SAD je bio dovoljan za financiranje deficita bilance. Prema podacima Ministarstva financija SAD-a 1999. godine na primjer 91% deficita platne bilance je pokriven direktnim investicijama iz inozemstva. Prošle godine brojka je pala na 43%, a ove godine će pasti još niže. Stoga raste broj onih analitičara koji smatraju da će biti veća vjerojatnost postizanja viših stopa povrata na uloženi kapital u Europskoj Uniji i Japanu nego u SAD-u, sve dok vlade država EU i Japana provode reforme, a tamošnje kompanije se restrukturiraju. Većina analitičara predviđa još jedan pad dolara. Za razliku od ovog u posljednjih šest mjeseci idući pad bi trebao biti postepen i manje bolan, barem za one koji će imati manje dolara u svom portfelju. Slabiji dolar potaknuti će oporavak američke ekonomije i to kroz rast izvoza i profita. Moglo bi doći do povećanja inflacije, no ona je ionako na povijesno niskim razinama tako da ne bi predstavljala ozbiljniju prijetnju oporavku američkog gospodarstva. S druge strane jači euro i jen povećati će pritisak za bržim strukturnim reformama u eurozoni i Japanu. Pored toga što će zadržavati rast inflacije u Europi, jak euro će time smanjiti pritisak na Europsku centralnu banku za podizanjem kamatne stope. Za Japan, slabiji dolar, a jak jen je loša vijest. S kamatnim stopama blizu nule, devizni tečaj je jedini monetarni alat koji je ostao na raspolaganju centralnoj banci Japana. Japanska centralna banka je četiri puta intervenirala u zadnja dva tjedna kako bi spriječila jačanje jena. U tim intervencijama je bila usamljena, bez pomoći Europske centralne banke i američkog FED-a, kojima za sada slabiji dolar odgovara. Zanimljivo je da su tijekom 90-tih zajedničke intervencije triju najvažnijih centralnih banaka bile za oko 30 puta efikasnije (s manje novca je postignut željeni učinak) nego kada je pojedina banka samostalno intervenirala. Umjereni pad dolara neće ugroziti svjetsku ekonomiju, no iz povijesti se vidi da je u godini promjene trenda, pad odnosno rast dolara bio izražen dvoznamenkastom stopom (Burza broj 504). Jači pad dolara režirao bi po svemu sudeći nešto drukčiji scenarij. Najvjerojatnije bi izazvao pad cijena američkih dionica i rast prinosa obveznica, jer bi stranci povlačili svoj novac. Za predodžbu, stranci posjeduju dvije petine američkih državnih obveznica, četvrtinu korporacijskih obveznica i oko 13% dionica. Za pretpostaviti je da bi taj pad američkih burzovnih indeksa srušio cijene dionica diljem svijeta. Pad cijena dionica smanjio bi povjerenje potrošača i poduzetnika što bi na kraju naštetilo svjetskom gospodarstvu. Analitičari su izračunali kako bi pad dolara za 20% u periodu od šest mjeseci smanjio svjetski gospodarski rast za jedan posto. Stoga zaželimo američkom dolaru umjereni, a nikako strmogavi pad.