O (ne) odgovornosti za javno izraženu riječ već je u Hrvatskoj, napisano bezbroj članaka, osvrta i analiza. Rezultat: praksa se malo ili nimalo promijenila! Po prirodi stvari ova kolumna se bavi osiguranjem, pa ćemo odgovornost političara, novinara i sličnih ostaviti nekome drugome. Nas ovdje zanima odgovornost za javnu riječ u okviru osiguranja i odnosa koji u osiguranju nastaju prvenstveno između osiguratelja i osiguranika, a podredno i između osiguratelja i treće oštećene osobe kod osiguranja od građanske odgovornosti za štetu. I to posebna vrsta odgovornosti: odgovornost za napise i odgovornost za odgovore kojekakvih "stručnjaka", što ih gotovo svakodnevno susrećemo u dnevnim novinama i tjednicima, polumjesečnicima, mjesečnicima itd. Naime, naše novine i spomenuti časopisi rado ustupaju prostor u kojemu čitatelji mogu pročitati odgovore na svoja pitanja i naći rješenje svojih problema s osigurateljima. Pisac ove rubrike ima prigodu gotovo svakodnevno pročitati takve izjave i odgovore "stručnih" suradnika novina i časopisa. Ponekad čovjek doista mora ostati bez riječi. Daju se odgovori koji nemaju "blage veze" s rješenjem problema kojega postavlja čitatelj. Tako ćemo utvrditi da oni koji bi trebali dati stručne odgovore i pomoći čitateljima ne razlikuju najosnovnije pojmove iz osiguranja. Na pr. miješaju osiguranje automobilske odgovornosti, ugovornu s izvanugovornom odgovornošću, itd. A da se ne govori o bitnim pojmovima koje bi svatko tko pretendira dati ispravan i objektivan odgovor morao znati. Na pr. ne znati što je to podosiguranje, a odgovarati o osiguranju neke zgrade, ne znati što je štetni događaj, a što je osigurani rizik i opseg osigurateljeve obveze... pretenciozno je i neodgovorno. Prvo, neodgovorno prema čitatelju koji s pravom očekuje, ne podilaženje, već objektivan odgovor koji će ga uvjeriti da li je on u pravu ili osiguratelj s kojim je u sporu. Drugo, neodgovorno je prema osigurateljnoj javnosti, jer svaki neispravan odgovor kao rezultat podilaženja "slabijoj" strani, dakle čitatelju, stvara negativno mišljenje o osigurateljima i osiguranju i tamo gdje za to objektivno ne postoji razlog. Jer, olako dati odgovor, makar bio i netočan, stvara kod čitatelja uvjerenje koje će biti teško mijenjati. Time se, dakle, problem odnosa "osiguratelj- osiguranik", odnosno "osiguratelj - treća oštećena osoba" ne rješava, već se sukob produbljuje, nerijetko na povećanu štetu osiguranika ili treće oštećene osobe (odgovori tipa "tužite", "istjerajte pravdu" i sl., što sve ima cijenu koju u konačnici mora platiti onaj tko izgubi spor). Primjera koji vrlo dobro ilustriraju gore navedeno možemo naći gotovo u svim novinama i tamo navedenim odgovorima. No, za oči nam je zapeo odgovor u jednom poznatom dvotjedniku. "Zapeo", prvo, zbog toga što se ipak radi o tiskovini namijenjenoj vozačima s kojima je osiguranje vrlo blisko povezano, pa se s razlogom očekuje da točno informira čitatelje o njihovim pravima. Drugo, osoba koja "odgovara" nije bilo tko, već poznati odvjetnik čija je "specijalnost" osiguranje i naknada štete. Dakle, taj gospodin čitatelju koji je imao osiguranje od posljedica nesretnog slučaja, i koji je izgubio spor na općinskom i na županijskom sudu, zbog činjenice da se radi o ozljedi organa, koje u ugovoru o osiguranju nisu navedene kao osigurani rizik..., unatoč činjenici što i sam priznaje da "Strogo pravno gledajući, ako invalidnost i nastupi, ona doista nije osigurana, ako taksativno nije navedena u tablicama. Tom stavu se tvrdokorno povinuje i praksa naših sudova..."savjetuje da podnese izvanredna pravna sredstva zbog povrede zakona, a da pri tom ne kaže o povredi kojega zakona je riječ i da ga čekaju znatni troškovi, a nikakve šanse za uspjeh. Koja je tu odgovornost za posljedice takvog odgovora? Ne dovodi li takav odgovor do još težeg položaja čitatelja, koji će i dalje biti u uvjerenju da mu je kriv osiguratelj, a ne onaj tko mu daje krivi odgovor? Ili, nisu li stari Rimljani bili mudriji od nas dajući pravo odgovaranja (ius respondendi) samo istaknutim stručnjacima?