• U postupku naknade štete, koji se uspostavlja između oštećenoga i osiguratelja podnošenjem odštetnog zahtjeva, opravdano je računati da će i oštećeni i osiguratelj postupati korektno, sukladno načelu savjesnosti i poštenja

Jedan se oštećenik jada i žali Pravobranitelju osiguranja da mu je osiguratelj X , nakon proteka izvjesnog vremena, odbio isplatiti naknadu štete pozivajući se na to da je "nastupila zastara" i da je "…stoga odštetni zahtjev neosnovan".

Priznaje da je navedeno vrijeme doista proteklo, ali, kaže "pozivanje na zastaru nakon toliko vremena diskusije o odštetnom zahtjevu je, u krajnjem slučaju, nekorektno… i protivno Kodeksu ponašanja osiguratelja i reosiguratelja…".

Zastara je institut koji ima za cilj neizvjesnost pravnih odnosa okončati, zatvoriti… Država pruža (sudsku) zaštitu oštećenome  kroz određeno vrijeme, koje nazivamo  vrijeme zastare. U čl. 214. st.1. Zakona o obveznim odnosima stoji: "Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze".

Dakle, sam protek vremena u kojemu je oštećenik mogao zahtijevati od osiguratelja ispunjenje obveze ne znači da je prestalo  postojati i samo pravo na odštetu.
To pravo i dalje postoji, obveza osiguratelja nije prestala, ali je prestalo pravo oštećenoga da prisili osiguratelja (sudskim i inim putem) da izvrši svoju obvezu.

Ta obveza nastavlja egzistirati kao prirodna obveza: osiguratelj zastarjelu obvezu može izvršiti. Ako to učini, ne čini nikakav prekršaj ili drugo kazneno djelo (druga je stvar problematična stegovna odgovornost radnika u osiguravajućem društvu, koji isplate zastarjelu obvezu, jer ti radnici u pravilu odgovaraju svojim poslodavcima).

U postupku naknade štete, koji se uspostavlja između oštećenoga i osiguratelja podnošenjem odštetnog zahtjeva, opravdano je računati da će i oštećeni i osiguratelj postupati korektno, sukladno načelu savjesnosti i poštenja. Posebno se to očekuje od profesionalca kao što je osiguratelj. On ne bi smio otezati postupak, zavoditi oštećenoga na "krivi put", sve u namjeri da protekne vrijeme zastare i da mu onda slavodobitno kaže da "odštetni zahtjev ne možemo platiti, jer je nastupila zastara". Takvo ponašanje zasigurno bi bilo nekorektno i protivno Kodeksu.

No, sankcija za takvo nekorektno ponašanje – nema. Pravni sustav smatra da je ostavio dovoljno vremena oštećenome (u konkretnom slučaju tri godine od dana nastanka štete) da se pobrine za svoje pravo, a to znači – ako želi prekinuti zastaru – da tuži osiguratelja (jer jedino tužba i pismeno priznanje odštetnog zahtjeva prekidaju zastaru).

Tako je bilo još u rimsko vrijeme, a tako je i danas: onima koji se brinu o svojim pravima pravni sustav kroz određeno vrijeme pruža zaštitu. Kad to vrijeme protekne – unatoč nekorektnosti ponašanja osiguratelja – nema sudske zaštite i štetu snosi sam oštećenik.