Posljednjih nekoliko godina pretpostavlja se da uzrok ovog oboljenja ipak leži u imunološkom sustavu samog psa, odnosno da se radi o reakciji preosjetljivosti, tj. autoimunoj bolesti.
Perianalna fistula je oboljenje kože i potkožja u okolici anusa. Radi se obično o gnojnoj upali tih tkiva, a bolest ima kroničan tok. Promjene mogu imati samo jedno ili više žarišta, a u nekim slučajevima patološki proces je difuzan i zahvaća cijelo područje oko anusa pa i analne vrećice.
Klinički znakovi ovog oboljenja su naprezanje kod defekacije, otežana defekacija, krvarenje iz debelog crijeva, gnojni iscjedak iz lezija. Bolestan pas učestalo liže područje oko anusa i to je prvi znak bolesti koji vlasnici primijete. Ovo oboljenje daleko najčešće viđamo kod njemačkih ovčara, iako mogu oboljeti i psi drugih pasmina.
Uzrok nastanka peianalne fistule još uvijek nije sasvim jasan. Terapija je zbog toga usmjerena na rješavanje prisutnih problema, a ne na njihov uzrok. Smatra se da je nisko nasađen rep kod njemačkog ovčara pogoduje nastanku perianalne fistule, jer dolazi do kontaminacije perianalne regije sa fekalijama. Kako je rep na tom mjestu priljubljen uz kožu, slaba je ventilacija tog dijela, a samim time koža je na tom mjestu stalno vlažna i kontaminirana mikroorganizmima.
Terapija je kirurška ili konzervativna. Kod kirurškog rješavanja pristupa se radikalnom odstranjenju svog tkiva koje je zahvaćeno promjenama, a neki autori preporučuju i amputaciju repa kako bi se odstranio barem jedan od faktora za kojeg se smatra da pridonosi nastanku fistule. Vlasnike svakako treba upozoriti da se isti problem može ponovno pojaviti unatoč operaciji, a zbog same regije česte su i postoperativne komplikacije kao što je fekalna inkontinencija ili strukture anusa.
Vrlo je važno nakon operacije čuvati ranu, te cijelo područje održavati suhim i čistim. Pas će svakako pokušati lizati bolesno mjesto, pa i to treba spriječiti tako da se psu stavi zaštitni ovratnik.
Posljednjih nekoliko godina pretpostavlja se da uzrok ovog oboljenja ipak leži u imunološkom sustavu samog psa, odnosno da se radi o reakciji preosjetljivosti,tj. autoimunoj bolesti. U tom smislu promijenio se i pristup terapiji pa kirurgija više nije prvi izbor kao nekada, već se koriste lijekovi koji suprimiraju imunološki sustav psa i citostatici. Rezultati su vrlo dobri, no pošto svaki pas nije kandidat za terapiju citostaticima, još uvijek se ponekad odlučujemo za kirurški zahvat.
U svakom slučaju kod oba načina liječenja, rezultati su bolji što je fistula manja, odnosno što ranije vlasnik primijeti da nešto sa psom nije u redu.
