Mnogi se slažu kako je glavni motor pokretač američkog, ali i svakog drugog gospodarstva - potrošnja. Tu se misli najviše na potrošnju stanovništva koja primjerice u SAD čini dvije trećine ukupnog bruto proizvoda te zemlje. Ekonomska ekspanzija u prošloj dekadi u SAD-u tijekom koje je BDP narastao za nevjerojatnih 40% nije prvenstveno nastala zbog velikih ulaganja, investicija u proizvodnju već je osnovni razlog u povećanju potrošnje stanovništva. Ta potrošnja je za više od tri puta pridonjela rastu američkog BDP nego što je to bio doprinos investicija. Kako je raslo gospodarstvo tako je raslo i povjerenje potrošača u gospodarstvo, a samim time je i jačala američka valuta. Analitičari se danas pitaju koliko još potrošnja u maloprodaji može pomoći u oporavku nacionalnog gospodarstva SAD-a. Prema posljednjim analizama još jako malo. Tri su osnova razloga zašto je to tako. Prvo, obujam potrošnje stanovništva je sada na povijesno visokoj razini, dok je razina štednje na povijesno niskoj razini. Analitičari su uočili da se je veliki dio štednje u prošloj dekadi pretočio u potrošnju. Izračunato je da je stopa štednje kojim slučajem u SAD-u ostala na 8,3% koliko je bila početkom 90-tih rast američkog gospodarstva bi bio za jedan postotni poen niži od onoga koji je stvarno bio. Danas imamo situaciju da je stopa štednje jako niska (postotni iznos koji amerikanci izdvajaju od svog prihoda kao štednju) te iznosi 0,9%, a potrošnja na dugotrajnu imovinu (automobili, kuće) na povijesno visokoj razini. Na smanjenje ušteđevina negativno djeluje i pad vrijednosti dionica i obveznica na američkim burzama gdje amerikanci ulažu. Procijenjuje se da je od ožujka 2000. godine kada su indeksi bili na vrhu do danas "nestalo" oko 3,5 bilijardi dolara ušteđevina. Također, kao razlog nižoj stopi štednje analitičari vide deregulaciju financijskih tržišta i nisku inflaciju. Za usporedbu u 2001. godini stopa štednje u Japanu je bila 11,7%, Njemačkoj 10,2%, Francuskoj 16,3%, Italiji 9,7%. Drugo, kako ih analitičari nazivaju kućne bilance iz kojih je dobiven odnos ukupnog duga kućanstva s ukupnom imovinom kućanstva u zadnjoj dekadi se nije puno mijenjao. Za SAD taj omjer je iznosio u 2001. godini 23,8%, u 1995. 23,6%, te u 1990. 25,0%. Dakle jedna četvrtina imovine amerikanaca je u dugu. Mora se uzeti u obzir kako je jedan dio imovine amerikanaca rastao paralelno s rastom cijena vrijednosnih papira, te je na taj način pokrivao povećanje duga. Kako većina kućanstava u SAD ulaže dio svog dohotka u vrijednosne papire analitičari upozoravaju kako bi se zbog pada cijena tih papira omjer duga i imovine mogao vrlo brzo povećati, što bi ugrozilo standard kućanstva, odnosno smanjilo količinu slobodnog novca za potrošnju. Treće, jedan od osnovnih razloga smanjene razine štednje u proteklim godinama je niska stopa nezaposlenosti. Ovdje se može ustvrditi kako je do niže nezaposlenosti došlo smanjivanjem štednje koja je išla u potrošnju i time vukla gospodarstvo naprijed. No činjenica je da u situaciji kada nezaposlenost pada ljudi se osjećaju sigurnije za svoja radna mjesta, a samim time imaju i manju potrebu za štednjom, a time imaju više novaca za potrošnju. Povećanje nezaposlenosti u SAD-u moglo bi ubrzo dovesti do efekta povećanja štednje na štetu potrošnje. Analitičari predviđaju povećanje stope nezaposlenosti u SAD-u do kraja godine na 6,2%. Dakle, današnja razina potrošnje u SAD-u je na vrlo visokoj razini, posebice potrošnja trajnih dobara koja predstavlja motor američkog gospodarstva (autoindustrija, građevinarstvo). Razina štednje je obrnuto proporcionalna potrošnji te je na vrlo niskoj razini. Zanimljivo je da je stopa štednje niža od one iz sredine 70-tih, početaka 80-tih i 90-tih kada je američko gospodarstvo ulazilo u recesiju. I na kraju, nezaposlenost je u porastu. Svi ovi podaci ne govore u prilog američkoj ekonomiji a samim time niti američkom dolaru.