Odvjetnici  su uložili  malo truda kako bi pojačali status svoje radne odjeće i donijeli Pravilnik o službenoj odjeći odvjetnika


Hrvatska odvjetnička komora donijela je Pravilnik o službenoj odjeći odvjetnika, odvjetničkih vježbenika i drugih zaposlenika u odvjetničkom uredu te propisala pravo na nadoknadu odnosno kupovinu odjeće za službene potrebe dva puta godišnje. Propisano je da se pod službenom odjećom odvjetnika, odvjetničkih vježbenika, kao i zaposlenika u odvjetničkom uredu i društvu smatra:

1. kostim odnosno odijelo – dva kompleta godišnje,
2. bluza odnosno košulja – četiri komada godišnje,
3. cipele – dva para godišnje,
4. poslovna torba – svake dvije godine jedna,
5. odjeća za vanjsko uredovanje u zimskim uvjetima – svake dvije godine jedan komplet,
6. kišobran ili kabanica – jedan svake dvije godine,
7. kaput – svake dvije godine,
8. baloner – svake dvije godine,
9. kravate/marama – godišnje dva komada.

Pravilnikom je propisano da službenu odjeću nabavlja svaki zaposlenik samostalno i da se o tome prethodno treba dogovoriti s odvjetnikom vodeći brigu da cijena ne prelazi razumnu cijenu pojedine stvari primjerenu obavljanju odvjetničke službe odnosno statusu zaposlenih u odvjetničkim uredima odnosno odvjetničkim društvima. Trošak tako nabavljene službene odjeće, obuće i poslovne torbe za odvjetnika, odvjetničkog vježbenika i druge zaposlenike u odvjetničkom uredu, tj. društvu snosi odvjetnički ured odnosno odvjetničko društvo.

Radna odjeća mora biti obilježena nazivom ili znakom odvjetničkog ureda ili društva.

Odvjetnici  (i javni bilježnici) uložili su malo truda kako bi pojačali status svoje radne odjeće i donijeli pravilnike o tome. Time su izbjegli moguće špekulacije o tome jesu li gore navedeni oblici odjeće i obuće uopće radna odjeća/obuća ili nisu. Ipak, odredbe Zakona o porezu na dohodak vrijede za sve, bez obzira na postojanje pravilnika ili drugog akta.

U poreznoj praksi je uobičajeno da se pravila utvrđena u jednom segmentu (npr. za odvjetnike) primjenjuju i u drugim srodnim slučajevima. Znatno je povoljnija situacija kada se porezni propisi jasno odrede na razini svih djelatnosti što konkretno nije slučaj. Ovako smo doslovno izloženi dobroj volji poreznih tijela.