Ako krenemo od jedne od mnogobrojnih definicija nematerijalne imovine, koja nematerijalnu imovinu predstavlja kao imovinu bez fizičkih obilježja (nije opipljiva) te koja se može identificirati, teško da možemo očekivati da osoba koja nije dublje ušla u analizu, ili se profesionalno ne bavi financijsko-računovodstvenim poslovima, može sebi predočiti što sve može i treba biti priznato kao nematerijalna imovina.
Nematerijalnu imovinu s računovodstvenog aspekta definiraju Hrvatski standardi finan- cijskog izvještavanja br. 5 i Međunarodni računovodstveni standardi br. 38.
Ti standardi zahtijevaju mogućnost identificiranja sredstva i kontrole nad takvim sredstvom. Identificiranje nematerijalnog sredstva podrazumijeva njegovu utvrdivost, koja proizlazi iz mogućnosti zasebne prodaje, prijenosa, licenciranja, iznajmljivanja ili razmjene. Također, kontrola nad sredstvom podrazumijeva mogućnost ostvarivanja buduće ekonomske koristi koja treba pritjecati iz uporabe sredstva.
Najčešći primjeri sredstava koja se svrstavaju u nematerijalnu imovinu, sukladno navedenim standardima su računalni softver, nakladnička prava, izdaci za razvoj, robna marka, know-how, goodwill, patenti, licencije, koncesije, zaštitni znakovi i slična prava, franšize, dozvole, marketinška prava, dizajn i sl.
Nematerijalnu imovinu moguće je i interno razviti unutar društva, ali pri tom, sukladno odredbama navedenih standarda, treba razlikovati fazu istraživanja i fazu razvoja. Troškove nastale u fazi istraživanja nije moguće kapitalizirati (pripisati u vrijednost stvaranja nematerijalnog sredstva), već ih treba tretirati kao troškove u razdoblju u kojem su nastali. U fazi razvoja, kako bi se nastali troškovi mogli pripisati stvaranju sredstva, potrebno je dokazati tehničku provedivost nematerijalne imovine koja se dovršava, tako da bude raspoloživa za uporabu ili prodaju, namjeru subjekta za dovršetkom nematerijalne imovine, raspoloživost odgovarajućih izvora za završetak faze razvoja, mogućnost uporabe ili prodaje sredstva, mogućnost pouzdanog mjerenja nastalih troškova koji se pripisuju nematerijalnoj imovini tijekom razvoja.
Nematerijalna imovina može imati ograničeni i neograničeni korisni vijek uporabe. Kod ograničenog korisnog vijeka uporabe, imovina se amortizira (u slučaju da poslovni subjekt koristi godišnje redovne amortizacijske stope – stopom najviše do 25%, odnosno ako je riječ o ubrzanim godišnjim amortizacijskim stopama, najviše do 50% - sukladno odredbama Zakona o porezu na dobit, čl. 12). Neograničeni korisni vijek uporabe podrazumijeva nemogućnost procjene vremenskog roka do kojeg će subjektu pristizati novčani priljevi od korištenja sredstva i sredstvo se ne amortizira.
