Za vrijeme trajanja radnog odnosa, promijenilo se zdravstveno stanje i sposobnost radnika, pa je odlukom nadležnog tijela mirovinsko-invalidskog osiguranja, prestalo ograničenje u pogledu trajanja radnog vremena
Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama donesenim u reviziji odlučivao o punom, nepunom i skraćenom radnom vremenu. To su činila i odgovarajuća upravna tijela.
U jednom sporu, po odluci Upravnog suda još 1998. godine utvrđeno je pravo na godišnji odmor i pravo na skraćeno radno vrijeme pod povoljnijim uvjetima kako su bili utvrđeni između radnika i poslodavca i prije zaključenja „novog“ ugovora o radu. Za godišnji odmor bilo je određeno 45 dana, a skraćeno radno vrijeme 36 sati tjedno. Radnik je obavljao poslove sa štetnim utjecajem (rad na rendgenu). „Novim“ ugovorom o radu određeni su za radnika nepovoljniji uvjeti od ranijih. Poslodavac nije zaključio kolektivni ugovor niti je donio pravilnik o radu, pa je sud zaključio da „novim“ ugovorom o radu ne mogu biti utvrđena nepovoljnija prava od „postojećih“, odnosno od ugovora o radu po kome je radni odnos zasnovan.
U drugoj odluci Upravnog suda odlučeno je: „Kada je za stjecanje određenih prava važno prethodno trajanje radnog odnosa s istim poslodavcem, razdoblje rada s nepunim radnim vremenom smatrat će se radom u punom radnom vremenu“. Radnik je, u predmetnom radnom sporu imao zaključen ugovor o radu u kome je pisalo „radnik će raditi u nepunom radnom vremenu, bez ugovaranja „nepovoljnih uvjeta rada“. Naknadno je donesena odluka o „preraspoređivanju djelatnika za čijim radom je prestala potreba“, a radnik je odbio prihvatiti „novi raspored“. Međutim, pravi razlog prihvaćanja radnikovog tužbenog zahtjeva je činjenica određena Zakonom o radu… „kada je za stjecanje određenih prava važno prethodno trajanje radnog odnosa s istim poslodavcem… razdoblja rada s nepunim radnim vremenom, smatrat će se radom u punom radnom vremenu“. To se odnosi na sve djelatnosti, a ne samo na radne odnose u školama na koje se odnosi opisani radni spor.
U jednom slučaju utvrđeno je da je radnik – invalid imao sklopljen ugovor o radu sa skraćenim radnim vremenom. Za vrijeme trajanja radnog odnosa, promijenilo se zdravstveno stanje i sposobnost radnika, pa je odlukom nadležnog tijela mirovinsko-invalidskog osiguranja, prestalo ograničenje u pogledu trajanja radnog vremena. Stav je suda da u tom slučaju, poslodavac i radnik mogu bez suda, svojom voljom, izmijeniti ugovor o radu i utvrditi puno radno vrijeme radnika i druga prava po tom osnovu. Poslodavac je, u navedenom slučaju, dužan omogućiti radniku rad s punim radnim vremenom.
Prema mišljenju nadležnog ministarstva za rad „dok je na pravnoj snazi rješenje nadležnog tijela o pravu na rad s radnim vremenom kraćim od punog radnog vremena, poslodavac i radnik ne mogu zakonito ugovoriti da će invalid rada sa smanjenom radnom sposobnošću ponovno raditi s punim radnim vremenom“. U obrazloženju „mišljenja“ stoji da su odredbe propisa o mirovinsko-invalidskom osiguranju koje reguliraju status radnika sa smanjenim radnim sposobnostima, prisilne pravne naravi, pa sve dok je na snazi rješenje nadležnog tijela o pravu na rad s radnim vremenom kraćim od punog radnog vremena to subjekti radnog odnosa ne mogu mijenjati svojom voljom. Ako radnik smatra da mu je radna odnosno zdravstvena sposobnost takva da može raditi puno radno vrijeme, treba podnijeti zahtjev za utvrđivanje sposobnosti rada s punim radnim vremenom. Postupak je propisan i u njega su pored radnika i poslodavca uključeni liječnik primarne zdravstvene zaštite, specijalista medicine rada i nadležno tijelo vještačenja. To je precizan i stručan posao i ne može biti prepušten „slobodnoj ocjeni“ radnika i poslodavca, jer je u pitanju sigurnost i zaštita zdravlja i života radnika, ali i drugih subjekata.
