Kada se radi o mišićima, onda prosječan čovjek zna malo činjenica, osim one da ih ima mnogo u ljudskom tijelu. Mjesto na kojem se nalazi biceps uspjeti će pokazati mnogo ljudi (prednja strana nadlaktice), triceps nešto manje (stražnja strana nadlaktice), a kvadriceps samo rijetki (prednja strana butine). No za supraspinatus znamo većinom samo mi u struci ili oni nesretnici koji su razvili jedno od bolnih stanja uzrokovanih upalom ili puknućem njegove tetive. Dakle, supraspinatus je mišić, otprilike veličine manjeg modela mobilnog telefona, većim svojim dijelom smješten na gornjoj strani lopatice. No, nije interesatno mjesto na kojem se nalazi, već put koji njegova tetiva prolazi ne bi li se na kraju našla tamo gdje joj je i mjesto i učinila posao za koji je odgovorna. Kako mišićna vlakna polako prelaze u tetivna, tako ona prolaze ispod koštanog luka kojeg čini spoj ključne kosti i lopatice na vrhu ramenog obruča. Netom ispod njega hvata se na nadlaktičnu kost. Funkcija svakog mišića je neki pokret, a u ovom slučaju supraspinatus omogućava odizanje kompletne ruke od tijela. No, rame je sasvim specifičan zglob. Ne samo da mišići koji ga okružuju omogućuju podizanje čekića iz kutije za alat, već i zakucavanje čavla u zid u visini iznad glave. Upravo u pokretima u kojima je cijela ruka podignuta visoko, supraspinatus biva pritisnut između koštanog luka ispod kojeg prolazi njegova tetiva i nadlaktične kosti za koju se hvata. Ta uklještenja ublažava sluzna veća (burza) isto onako kako amortizeri ublažavaju udarce kotača na neravnine na cesti. No, slijedom određenih faktora, tetiva može biti prejeko pritisnuta, ili tijekom vremena skupiti previše mikrotrauma, te se razvija upala praćena bolovima koji variraju od tek naznačene bolnosti pri potpuno podignutoj ruci iznad glave pa sve do bolova pri početnom odmicanju ruke od tijela. Razlozi takvog tijeka događaja, osim trauma (pada na rame ili ruku), obično je bavljenje sportovima u kojima se pokret ispružene ruke iznad glave čini u punoj snazi, poput odbojke, rukometa, vaterpola, tenisa ili bacanja koplja, te poslova u kojima dominiraju slične kretnje (pituri, na primjer). Pri pojavi bolova izrazito je važno učiniti kvalitetnu dijagnostiku. Za početak, tu je pregled ortopeda koji će odlučiti ima li potrebe za drugim dijagnostičkim postupcima (poput ultrazvuka, RTG-a, ili u nekim slučajevima magnetske rezonance). Kada smo sasvim sigurni da se radi o sindromu suprasinatusa, valja krenuti sa liječenjem. Ono, pak, ovisi o tome u kojem je stupnju upale riječ, radi li se i o parcijalnoj rupturi, te o činjenici kojim se poslom ili sportom bavi pacijent. Ako se radi o jakoj (dakle akutnoj) upali, prvih nekoliko dana čini se terapija ledom, mirovanjem, te eventualno analgeticima. Kasnije, u subakutnom i kroničnom stanju (kada je nivo bolova nešto smanjen) upotrebljava se cijeli niz fizioterapijskih procedura kako bi se dodatno smanjila ili uklonila upala. Cijela rehabilitacija ima naglasak na vježbanje, kojemu je za cilj osposobiti eventualno oslabljene mišiće koji okružuju rameni zglob, poboljšati njihovu flaksibilnost, te ispraviti eventualno krivu tehniku šuta u sportu, ili modificirati tehniku rada u poslu, te na taj način smanjiti stres na ozlijeđenu tetivu. U pravilu, liječenje sindroma supraspinatusa nije kratko. No, uz pravilno sprovedenu fizioterapiju i upornost od strane pacijenta, naročito kada su u pitanju vježbe, kod većine slučajeva moguće je potpuno ukloniti bolove i ponovo uspostaviti punu funkciju ramena. Rijetko se pristupa operativnom zahvatu i to onda kada fizioterapija nije dovela do zadovoljavajućeg poboljšanja ili kadaje riječ o djelomičnoj, ili pak potpunoj rupturi tetive.