Objavljivanje podatka o rekordnom deficitu tekućeg računa SAD u drugom kvartalu 2002. godine od 129,9 milijardi dolara, ili 5% bruto društvenog proizvoda, za sada nije nimalo naštetila dolaru. Pitanje na koje sve više analitičara pokušava dobiti odgovor u ovom trenutku je kako dolar uspjeva biti čvrst unatoč rekordnom deficitu, dramatičnom smanjenju realnih kamatnih stopa, još uvijek ranjivom tržištu vrijednosnih papira i velikom smanjenju direktnih inozemnih investicija u Sjedinjene Države. Jedan od mogućih odgovora na ovo pitanje može glasiti: dolar se drži manje zbog snage američke ekonomije, a više zbog nemoći i slabosti europske i japanske ekonomije. Prvo, realne kamatne stope u Eurozoni snažno su pale proteklih mjeseci. Doduše, ne tako snažno kao u Sjedinjenim Državama, no dovoljno da spriječe značajnije jačanje eura. Drugo, indeksi vrijednosnih papira Eurozone vrlo su loši, čak lošiji od američkih. S&P500 je za dvadesetak posto niži od početka godine, dok je indeks Eurotop300 niži za više od 25%. Treće, projekcije rasta bruto društvenog proizvoda Eurozone za 2002. i 2003. godinu smanjena su drastično nakon posljednjih pokazatelja stanja u gospodarstvu eurozone. Četvrto, sve je veća zabrinutost oko gospodarskog stanja u Njemačkoj, a novoizabrana vlada imat će tešku zadaću da sanira propale tvrtke i restrukturira gospodarstvo u uvjetima velikog deficita. Peto, rast cijene barela nafte može ugroziti euro, što je pokazala i nedavna analiza analitičara njemačke centralne banke -Bundesbank. Nekoliko je razloga osjetljivosti eura na kretanje cijene nafte. Kako u Eurozoni nema značajnijih izvora nafte veća je i ovisnost o njenom uvozu. Nafta se plaća u dolarima pa porastom cijene nafte raste i transakcijska potražnja za dolarima. Budući da zemlje proizvođači-izvoznici nafte većinu svoje imovine drže u vrijednosnim papirima denominiranim u dolarima, svako povećanje cijene nafte predstavlja preljevanje viška kapitala iz zemalja uvoznica ka zemljama izvoznicama koje taj višak ulažu u dolarsku imovine čime povećavaju potražnju za američkom valutom. Posljednji faktor koji negativno utječe na euro je trenutna zabrinutost analitičara oko budućnosti fiskalne politike Eurozone. U srednjem roku ekspanzivna fiskalna politika jačala je euro, dok je restriktivna fiskalna politika djelovala negativno na vrijednost eura. Pad vrijednosti eura (tada njemačke marke) između 1992.i 2000. godine može se djelomično objasniti i restriktivnijom fiskalnom politikom zemalja kandidata za članstvo u Europsku monetarnu uniju, budući da su se iste morale pridržavati ekonomskih kriterija dogovorenih u Mastrichtu. Proračunski deficit je u tom periodu smanjen s 6% na 1% bruto društvenog proizvoda. Tijekom protekle dvije godine uslijed fiskalne ekspanzije proračunski deficit Eurozone povećan je na 2%, a vrijednost eura je narasla. Danas, kada se je u najznačajnijim gospodarstvima Eurozone proračunski deficit opasno približio dozvoljenoj granici iz Sporazuma o stabilizaciji i rastu od 3% bruto društvenog proizvoda, njihove vlade biti će primorane stisnuti fiskalnu politiku. To bi trebalo negativno utjecati na euro. Veliki broj ekonomista zalaže se za izmjenu ili modificiranje Sporazuma. No za sada nije u potpunosti sigurno da li će doći do toga i doći. U tom slučaju to bi bio dobar signal za euro, a njegova sadašnja slabost postala bi privremena.