Učestale nesreće koje se događaju u lovu izazivaju pitanja tipa " što se to događa?", odnosno, "kako je to moguće ""Nažalost, odgovor je da se događaju nepredviđene nesreće u kojima ljudi bivaju ranjeni ili usmrćeni, da lovac puca na lovca, da iza nastradalih ostaju štete za koje se ne zna tko će ih, kako i kada naknaditi. Naravno, na sve to se ne misli kad se netko odlučuje na organizirano bavljenje lovačkom djelatnošću, bilo da pruža lovačke usluge (upravljanje i korištenje lovišta), bilo da zadovoljava svoju lovačku strast u nekom lovištu pucajući po nepostojećoj divljači i ubijajući/ranjavajući ljude koji iznenada postaju (neispitana) meta odgovornih pucača. Kad neko zlo postane društveni problem, a crne kronike pokazuju da je u Hrvatskoj tako, onda se društvo mora zapitati kako ugrožene zaštititi od njih samih, ali i od onih koji ih ugošćuju na svojim lovištima. Unatoč činjenici da nesreće nisu rijetkost i da se redovno dogadjaju iz godine u godinu, preventiva je potpuno zakazala. Lovačke organizacije ne poduzimaju ništa kako bi se izbjegle nesreće, pa se i pucači i upucani nađu na mjestu "gdje nikako nisu smjeli biti". Nije to samo kod nas, već i drugdje u Europi. Lov je postao prilično isplativ biznis. Svrštavaju ga u turističku djelatnost, udio stranaca u prihodima lovačkih gospodarstava vrlo je značajan. E, pa pođimo upravo od tih stranaca, koji najčešće dolaze u lov i u naša lovišta. Na prvom mjestu su svakako Talijani. Svaki registrirani lovac, koji uzme lovačku pušku, u Italiji mora biti osiguran od odgovornosti za štetu koju bi tim opasnim oruđem, odnosno djelatnošću, nanio trećim osobama. Ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu trećim osobama moraju sklopiti i one osobe koje upravljaju i gospodarski koriste lovišta. Pa kad se nešto zlo i dogodi, naknada štete (barem) zajamčena je oštećenima, jer će istu platiti osiguratelj . Kad ti isti lovci dođu u naša lovišta, nemaju obveze pokazati ugovor o osiguranju od odgovornosti, a ni naša lovišta ne moraju gostu pokazati ugovor o osiguranju svoje odgovornosti za štetu lovcu ili trećoj osobi. I kad se nezgoda doista dogodi, odgovorna lovačka društva ili gospodarstva ili sam lovac/štetnik, peru ruke. Oštećeni (naš) građanin, naknadu štete može tražiti od talijanskog osiguratelja, u Italiji, po talijanskim propisima i postupku… Komplicirano, dugotrajno i krajnje neizvjesno. Slično je i s francuskim lovcima. Ostali, Nijemci, Austrijanci, i ne trebaju obvezno osiguranje, jer ga oni (gotovo 100%) sami sklapaju na dobrovoljnoj osnovi, znajući koliki im rizik prijeti u slučaju nesreće za koju su odgovorni. Dakle, uvodjenje obveznog osiguranja od odgovornosti za štete uzrokovane u lovu trećim osobama normalan je odgovor društva na opasnost koju lovačka djelatnost predstavlja. I kao što vidimo potpuno u, ako nam to nešto znači, s kretanjima u zemljama članicama Europske Unije, koje su nam uzor.