Ovaj je kolokvijalni naziv dugo godina objedinjavao svaku bol sa prednje, a često i stražnje strane potkoljenice, naročito ako je uzrokovana intenzivnim treningom. No, potkoljenica i stopalo izuzetno su kompliciran biomehanički sustav i kao takav ne trpe generaliziranja, te zahtjevaju točnu dijagnostiku, nakon koje ima uslijediti adekvatno i usmjereno liječenje. U užem smislu, trkačka potkoljenica se odnosi na stanje koje se danas stručno naziva i "medijalni tibijalni stres sindrom", ili skraćeno MTSS. On označava bol i patološki proces u donjoj trećini goljenice, sa njene unutarnje strane. Bol se javlja u tijeku i nakon fizičke aktivnosti koja uključuje trčanje i/ili skokove, a može se javiti i nakon nje ili u tijeku hodanja. Bolnost na dodir locirana je na samom rubu kosti i to u mekim tkivima odmah do tog ruba. Najčešće je upalnim procesom zahvaćen mišić kojeg zovemo "tibialis posterior", a mogu biti involvirani i "fleksor digitorum longus", kao i "fleksor hallucis longus". Sve to zvuči izrazito komplicirano (a i nije jednostavno), no ako bilo kojeg nogometaša upitate je li ikada imao problema sa "pokosnicom", u trenu će vam pokazati točno mjesto na kojem se javlja ovaj bolni sindrom. U prilog tome govori i statistika: čak jedan od pet sportaša koji su "van stroja", to mogu zahvaliti trkačkoj potkoljenici (odnosi se na sportove koji uključuju trčanje i skokove poput nogometa, atletike, rukometa, ali i borilačkih vještina). Kao i ostali sindromi prenaprezanja, tako i trkačka potkoljenica nastaje zbrojem sila koje djeluju na hvatište mišića za kost, te ju povlače dovoljno dugo i dovoljno snažno, te tako prevazilaze tjelesnu sposobnost oporavka. U jednom trenutku dolazi do razvoja upalnog procesa i s njim pratećih bolova, uz nemogućnost normalnog treniranja, a ponekad i normalnog hodanja. Mnogo je lica trkačke potkoljenice. Bolovi se mogu javljati na početku treninga, a da bi nakon zagrijavanja prošli, te se ponovno javili poslije hlađenja. Moguće je bolnost osjetiti samo kod izrazito intenzivnih aktivnosti (trčanja uzbrdo ili skokova), ali je bolnost često prisutna i kod hodanja, a fizička ju aktivnost samo pojačava. Posebno se često javlja u tijeku bazičnih fizičkih priprema sportaša, kod kojih se naglo i intenzivno pojačavaju aktivnosti poput trčanja i skakanja. Upravo smo poradi toga ovog ljeta u Scipionu liječili više trkačkih potkoljenica no obično. Adekvatna dijagnostika silno je važna. Ona zahtjeva prije svega fizikalni pregled specijaliste. Jednostavnim pritiskom na bolno mjesto, te testovima istezanja mogu se isključiti oštećenja drugih mekih tkiva u okolini. Točan obim upalnog procesa moguće je utvrditi ultrazvučnom pretragom, a ako postoji sumlja na prijelom zamora (puknuće kosti poradi prejakog mišićnog vučenja), dobro je učiniti RTG, scintigrafiju, ili magnetsku rezonancu. Odmah po postavljenoj dijagnoze slijedi i adeklvatna terapija, o kojoj ćemo nešto više reći u slijedećem broju, kao i o riziko faktorima za nastanak ovog sindroma. Pod širjim terminom trkačke potkoljenice znamo ubrojiti i bolnost sa prednje i gornje strane potkoljenice koja je locirana nekoliko centimetara ispod koljena. Ona nastaje pod identičnim uvjetima kao i "prava", ali se strukturalno obično razlikuju po tome što u ovom slučaju dolazi do zbrajanja mikrotrauma u samim mišićima i to njima trima (tibialis anterior, peroneus longus i peroneus brevis). Obično je liječenje jednostavno i brzo, te se sastoji od ledenih obloga, kasnije masaže i dovoljno vježbi istezanja. Iznimno rijetko i to kod posve zanemarene ozljede liječenje može trajati duže od nekoliko tjedana. Potrebno je u ovom slučaju isključiti tzv. kompartment sindrom, što predstavlja ozbiljno stanje, koje može rezultirati i ozbiljnim posljedicama. No, to je opet priča za jednu sasvim novu temu i kolumnu.