Svaka promjena ugovora o radu na određeno vrijeme smatra se “novim ugovorom”.
Zakon o radu u odredbama članka 12.određuje da je ugovor o radu na određeno vrijeme izuzetak jer bi trebalo biti pravilo da se radni odnos zasniva sklapanjem ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Nažalost u posljednjih nekoliko godina “pravilo se pretvorilo u izuzetak” i obratno.
Ograničenja ugovora o radu na određeno vrijeme propisuje Zakon o radu “N.N” 93/14 ovako:
1. To je izniman ugovor o radu, jer je prestanak radnog odnosa unaprijed određen rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja;
2. Nakon što poslodavac s radnikom sklopi prvi ugovor o radu na određeno vrijeme, svaki drugi (naknadni) i daljnji ugovor na određeno vrijeme mogu biti sklopljeni samo s opravdanim razlogom (opravdani razlog koji se mora navesti u ugovoru);
3. Ukupno trajanje prvog i narednih ugovora ne mogu trajati duže od tri godine, osim ako se radnik zapošljava kako bi zamijenio radnika koji je duže odsutan s posla ili “ako je to dopušteno drugim propisom ili kolektivnim ugovorom”;
4. Prvi ugovor o radu na određeno vrijeme može biti sklopljen na vrijeme i duže od tri godine;
5. Svaka promjena ugovora o radu na određeno vrijeme smatra se “novim ugovorom” (ako utječe na produljenje trajanja ugovora o radu na određeno vrijeme);
6. Prekid između dva ugovora o radu na određeno vrijeme, kraći od dva mjeseca ne smatra se prekidom razdoblja od tri godine (najduži rok trajanja ugovora o radu na određeno vrijeme);
7. Ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno Zakonu o radu ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena na koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme.
Zakon o radu dozvoljava da poslodavac sklopi s radnikom “prvi” ugovor o radu na određeno vrijeme iako za to nema opravdani razlog. Za svaki drugi ugovor to mora postojati. Ugovor o radu na određeno vrijeme je izuzetak. Mora biti navedeno vrijeme na koje se sklapa (rok, izvršenje posla, nastup događaja).
