Novi, modificirani Ugovor o stabilnosti i rastu puno bolje odgovara stvarnoj lošijoj gospodarskoj situaciji unutar Europske monetarne unije, no s druge strane najvjerojatnije neće puno pridonjeti dugoročnom smanivanju deficita eurozone (tu se ponajprije misli na Njemačku, Francusku i Italiju). S novim dogovorom države eurozone će puno lakše izbjeći kazne koje bi ih zakačile zbog prevelikog proračunskog deficita. Također su stvoreni uvjeti da Europska centralna banka sada lakše podigne kamatu na euro ukoliko dođe do rasta stope inflacije. Na slijedećoj tablici slijedi pregled prošlogodišnjih proračunskih deficita nekih država EU:
država Deficit u država Deficit u % BDP % BDP Francuska -3,7 Portugal -2,9 Njemačka -3,7 Nizozemska -2,5 Italija -3,0 Irska +1,3 Grčka -6,1 Finska +2,1
Analitičari smatraju da i pored novih liberalnijih pravila Grčka neće uspjeti zadovoljiti kriterije, budući da je njihov deficit prošle godine završio na enormnih 6,1% BDP. Njemačka je osigurala poseban status zbog troškova ujedinjenja s tadašnjom Istočnom Njemačkom koji se procijenjuju na 80 milijardi eura godišnje (oko 4% bruto društvenog proizvoda). Ti troškovi se sada izdvajaju od ukupnog iznosa deficitnog prekoračenja. Time se i sadašnji predsjednik Vlade Njemačke Gerhard Schroeder osigurao pred izbore koji će se održati iduće godine od mogućih neprijatnosti zbog prevelikog proračunskog deficita. Prvotni Ugovor je donešen 1997. godine u Njemačkoj s ciljem da zaustavi državnu potrošnju i limitira deficit država eurozone. Maksimalno dopušteni deficit države je bio ograničen na tri posto bruto društvenog proizvoda. Revidirana verzija Ugovora ublažuje posljedice prevelikog deficita na način da država može uvjeriti Eurospku komisiju da je prekoračeni deficit privremen i limitiran čime se izbjegavaju financijske sankcije. Što na kraju reći. Veliki su se opet dogovorili onako kako to njima najbolje odgovara. Gube se kriteriji, a to je najgore što se moglo dogoditi. Sada se može pod okriljem "dozvoljenog deficita" uračunati svi izdaci države za razvoj, istraživanja, inovacije i javne investicije. Pitanje je kako će se, te tko će vršiti nadzor koliko je koja država potrošila za pojedine proračunske stavke i po kojem će se načelu određivati dali je nešto investicija u razvoj ili je novac utrošen za kupovinu, recimo socijalnog mira.