Ako je križobolja najviše spominjani kronični bolni sindrom lokomotornog sustava, tada su bolovi u vratu i njegovoj neposrednoj okolini u stvarnosti najčešći problem. I ostaje pitanje, zašto do zla boga vrat tako često, uporno i intenzivno boli i zašto ima toliko načina liječenja tih istih bolova, da se više niti liječnici ali ni fizioterpeuti ne snalaze u toj šumi? Sam vrat sastavljen je od sedam kralježaka međusobno spojenih ligamentarnim i mišićnim svezama, te amortizoranih hrskavičnim diskusima umetnutim između samih kosti. Jasno je da je osnovna funkcija ovog dijela kralježnice mobilnost glave, a sve u svrhu bolje percepcije prostora, prije svega povećanjem mogućeg vidokruga, ali i određivanjem izvora drugih podražaja (slušnih i mirisnih). Sve to dovelo je do situacije u kojoj je vrat najpokrertljiviji dio cijelog sustava kralježnice. Osim toga vrat i oba ramena čine jednu funkcionalnu cjelinu i to na način da s jedne strane dijele jedne te iste mišiće, a s druge zajedno učestvuju u kompleksnim kretnjama glave i gornjeg ekstremiteta. Vrlo često ozljeda ili kronični problem u vratu uzrokuje dodatne probleme u samom zglobu ramena ili njegovoj neposrednoj okolini, ali i obrnuto. Sve u svemu jedan vrlo osjeljiv, ali i izrazito kompleksan dio našeg tijela. Ostavimo li po strani traume i ozljede vrata i ramena, te neke rijetke i maligne bolesti, najčešći uzrok bolova i ograničene pokretljivosti u samom vratu jesu degenerativne promjene na tvrdim i mekim tkivima, koje zajedničkim imenom zovemo i spodiloza. Ta je riječ, ili dijagnoza, ako hoćete, postala gotovo izgovor za sve bolove u vratu i oko njega. Postala je kao presuda- jednom kada liječnik napiše da je na djelu spondiloza, tada se valja pomiriti da su bolovi nešto što će tog pacijenta pratiti do njegove smrti, sa tek povremenim poboljšanjima, ali i pogoršanjima. Takav stav, osim što izrazito demotivira pacijenta u procesu liječenja, nema i nikakve veze sa stvarnošću. Sama spondiloza ustvari je genetski uvjetovan proces koji tijekom godina potiče promjene na samim kralješcima, mijenjajući njihov oblik, ponekada stvarajući osteofite (koštane izbočine) na različitim mjestima, zatim smanjuje mekoću hrskavičnih diskusa, smanjujući na taj način i njihovu sposobnost amortizacije, povećava ulaganje kalcija u ligamente, smanjujući njihovu elastičnost, te na kraju utječe i na mišićno-tetivni sustav, na način da skraćuje mišiće, te posljedično uzrokuje smanjenje obima kretnji u vratu, a nerijetko i ramenu. Sve te promjene jasno se vide na RTG snimkama, a još detaljnije na MR-u. No, iako je dijagnostika relativno jednostavna, liječenje to ni u kom slučaju nije. Od samog obima i veličine degenerativnih promjena zavisti će i pristup liječenju. Valja tek napomenuti da su operativni zahvati na vratnoj kralježnici i danas relativno rijetki u usporedbi sa onima na križima. Iako se tehnologija same operacije posljednjih godina poboljšala, a vrijeme oporavka skratilo, hernije diskusa u vratnoj kralježnici operativno uklanjamo samo onda kada su iscrpljene sve ostale mogućnosti. Ipak valja reći da veličina spodilotičnih promjena i intenzitet bolova ili zakočenja vrata ne idu uvijek ruku pod ruku. U praksi se događa da čovjek stariji od 70 godina i sa vrlo uznapredovalom degeneracijom svih tkiva u vratu ima tek vrlo blage bolove koji se lako daju ukloniti sa nekim od dostupnih fizioterapeutskih zahvata. S druge strane mlađi čovjek, na čijoj RTG snimci možemo razaznati tek početak spondiloze zna razviti izrazito zakočenje sa nevjerojatno intenzivnim bolovima koji ne popuštaju niti pod najjačim analgeticima. Sve to govori da vrat kao sustav ima mogućnosti kompenzacije i prilagodbe na nove uvjete koje diktiraju spondilotične promjene, te se ta prilagodba može poboljšati na način da se bolovi uklone, a mobilnost vrata poveća. O tome više u slijedećem broju.