Američki ministar financija Paul O'Neill izjavio je kako očekuje od Europe i Japana da učine više kako bi pokrenuli svoja gospodarstva, te na taj način smanjili pritisak na ulogu SAD-a kao jedinog motora svjetskog ekonomskog oporavka. Posebno je naglasio da Japan mora poduzeti jače ekonomske mjere kako bi ubrzao svoj gospodarski rast. Naravno, to je razumljivo budući da je Japan najvažniji trgovinski partner SAD-a. Problem je što slične izjave mogu doći od strane japanaca koji mogu pozvati amerikance i europljane da učine više za svoje ekonomije kako bi pomogli Japanu, odnosno od strane Europske unije da Japan i SAD učine isto tako nešto više za osiguranje gospodarskog rasta svojih privreda. I tako bi se mogli vrtiti u krug do besvjesti. Brojke će možda pokazati kako je američki ministar financija ovaj put u pravu s obzirom da je rast gospodarstva u SAD 2,1%, dok je u EU 1,3%, te je u Japanu pad od -0,9%. No u globaliziranom ekonomskom svijetu svi ovise o svakome. Pa tako i ovaj trojac ovisi o ostala dva partnera, ali i o samome sebi. Možda je najbolji primjer sadašnja situacija zategutih odnosa SAD-a i Iraka, gdje amerikanci s jedne strane provode svoju politiku, a istovremeno s druge strane traže od svojih partnera da poboljšaju svoju gospodarsku situaciju kako bi svijet kročio u svjetliju budućnost. Nakon Wima Duisenberga čelnika ECB-a i predsjednik Francuske centralne banke Jean-Claude Trichet nedavno je kao posljednji u nizu visokih monetranih autoriteta ukazao na kompleksnost situacije oko eventualne vojne intervencije SAD-a na Irak. Analitičari smatraju kako bi eventualna akcija naštetila dolaru, dok bi švicarski franak i zlato dobili na vrijednosti. No ono što bi najviše pogodilo Europu bio bi porast cijene nafte na što je upozorio i njemački ministar financija Hans Eichel. Porast cijene nafte izazvao bi povećanje inflacije te bi ugrozio gospodarski rast ne samo u Njemačkoj već i u cijeloj Europskoj uniji. S višom stopom inflacije ruke ECB bile bi zavezane, odnosno mogućnost eventualnog smanjivanja kamatne stope na euro radi poticanja gospodarskog rasta svela bi se na minimum. Toliko o geopolitiziranju, u nastavku se vraćam "čistoj" ekonomiji. Ministarstvo trgovine SAD prošlog je tjedna objavilo dugo očekivani podatak o prometu u maloprodaji. Tijekom kolovoza amerikanci nisu posustali u svojoj potrošnji unatoč tome što je većina analitičara predviđala povećanje potrošnje od samo 0,5%. Potrošnja je porasla za 0,8%. Povećanja potrošnje u lipnju (1,4%), pa u srpnju (1,1%) te u kolovozu daju signal kako američki potrošači, koji čine dvije trećine ukupnog američkog gospodarskog rasta, još uvijek ne pokazuju znakove "umora". Kada se izuzme potrošnja na automobile rast prometa u maloprodaji iznosi 0,4%. Ovakvi podaci navode na zaključak kako FED neće na idućoj sjednici 24. rujna spuštati kamatnu stopu na dolar (sada je 1,75%) kako bi pojeftinio kapital, odnosno smanjio troškove zaduživanja privredi i stanovništvu. Prošloga tjedan provedena je od strane Reutersa anketa u kojoj su sudjelovala 52 valutna analitičara. Većina analitičara složila se je sa slijedećim: za kraj rujna predviđa se tečaj euro-dolar 0,9825, za kraj studenoga 1,0000 te za kraj kolovoza 2003. godine 1,0200. Kako je sadašnja situacija u svijetu vrlo kompleksna, a puno je faktora koji utječu na cijene svjetskih valuta predviđanja su bila vrlo šarolika. Oni koji očekuju rast eura predviđaju euro za tri mjeseca na 1,1000, a za godinu dana na 1,1750, dok oni koji zagovaraju američki dolar tečaj vide za tri mjeseca na 0,9600 te za godinu dana na 0,8500. Naravno nisam očekivao da ću s ovim podacima biti od neke velike pomoći, no samo sam htio ukazati na činjenicu kako su predviđanja vrlo kompleksna i šarolika, te da će svatko stati u obranu svoje analize sa čvrstim argumentima, dok će samo neki moći reći kako su bili u pravu.