Jedno od pitanja koje posebno zanima investitore je kada će i u kojem iznosu pojedine centralne banke početi diverzificirati svoje devizne rezerve iz američkog dolara u euro kako bi zaštitile realnu vrijednost imovine. Količina rezervi izražena kroz specijalna prava vučenja (eng. special drawing right-SDR) značajno je povećana s 646 milijardi SDR u 1992. na 1,650 milijardi SDR 2002., od kojih je najveći udio u američkim dolarima. Prema podacima Međunarodnog monetarnog fonda 74,5% deviznih rezervi industrijaliziranih zemalja je u dolarima. Udio dolara počeo se povećavati od 1992. kada je iznosio 48,8%, te 1998. kada je iznosio 66,7%. Udio američkih dolara u deviznim rezervama zemalja u razvoju kretao se u protekloj dekadi oko 65%. Kako od industrijski razvijenih zemalja najviše rezervi imaju Japanska (Bank of Japan-BOJ)i Europska centralna banka (ECB) malo je vjerojatno da će one značajnije promijeniti strukturu svojih deviznih rezervi. Razlog je vrlo jednostavan, prodavajući dolare uzrokovale bi neželjeni pritisak jačanja svojih valuta, jena i eura. Ako bi se BOJ ili ECB odlučile na zaštitu realne vrijednosti deviznih rezervi smanjujući udio američkih dolara, morale bi prihvatiti rizik moguće dugoročne štete smanjivanjem konkurentnosti svojih ekonomija. Stoga ako bi došlo do značajnije diverzifikacije deviznih rezervi to će najvjerojatnije biti od strane centralnih banaka zemalja u razvoju. U razdoblju od 1990-2002 devizne rezerve zemalja u razvoju drastično su povećane. Udio tih rezervi u ukupnim svjetskim rezervama 1990. iznosio je 36,5%, dok je taj udio 2002. iznosio 62,2%. Posebno zanimljivo je da tijekom tog perioda rasta količine deviznih rezervi zemalja u razvoju udio dolara u tim rezervama je bio stabilan, oko 65%. Iz toga se da zaključiti kako centralne banke zemalja u razvoju do danas su vrlo malo učinile na diverzifikaciji svojih deviznih rezervi u američkim dolarima. Istraživanja su pokazala da su najznačajniji faktori koji uvjetuju sastav pojedine valute u deviznim rezervama centralne banke slijedeći: tečajna politika zemlje, udio bilateralne trgovine sa zemljom čija valuta je u rezervama centralne banke, i valuta u kojoj je denominiran vanjski dug države. Zemlje u razvoju čije valute su vezane direktno ili indirektno na dolar; ili koje najviše trguju sa SAD-om ili drugim zemljama dolarskog bloka; ili imaju značajniji udio duga denominiranog u dolarima, težiti će u prosjeku držati veći dio svojih deviznih rezervi u američkom dolaru. Nekoć se smatralo razlogom za imanje deviznih rezervi servisiranje plaćanja nastalih uslijed uvoza. Bila je uobičajena praksa analitičara da izračunavaju pokrivenost uvoza količinom deviznih rezervi, točnije koliko mjeseci se sa postojećim deviznim rezervama može nesmetano plaćati uvezena roba i usluge. Nakon krize dalekoistočnog financijskog tržišta 1997-98 postalo je jasno da je količina rezervi važna za odvraćanje špekulativnih napada na domicilnu valutu. Pokazalo se da valute zemalja u razvoju s većim deviznim rezervama manje privlače špekulativne igrače nego one s manjim rezervama. Stoga je povećavanje deviznih rezervi postao jedini cilj centralnih banaka zemalja u razvoju. Za očekivati je da će u budućnosti, kako budu devizne rezerve rasle, taj sadašnji cilj biti zamijenjen ciljem povećanja prinosa na devizne rezerve. Očekuje se da će prve s alociranjem deviznih rezervi biti centralne banke azijskih zemalja, koje bez Japana imaju deviznih rezervi u protuvrijednosti od oko 900 milijardi američkih dolara.