Uz stanice za tehnički pregled vozila cvjeta i pružanje usluga obavljanja raznih administrativnih poslova za vlasnike vozila

 

„Na stanici za tehnički pregled vozila u mjestu X došao sam obaviti tehnički pregled i registraciju vozila. Bila je prilično gužva i ispred stanice čekalo je petnaestak vozila na red za pregled. Otišao sam u zastupstvo osiguratelja Y koje se nalazi u krugu stanice s namjerom da osiguram vozilo od odgovornosti. Zastupnik mi je vrlo ljubazno objasnio cijenu osiguranja, a kad sam se požalio na gužvu i na to da moram žuriti, ponudio mi je da sve poslove oko tehničkog pregleda i registracije obavi on, ako se odlučim za osiguranje kod njega. Pristao sam i vratio se nakon dva sata. Auto mi je bilo registrirano, ali mi je zastupnik tražio da mu platim 100 kuna za uslugu oko tehničkog pregleda i registracije. Platio sam, ali me interesira da li je zastupnik imao pravo naplatiti 100 kuna za tu uslugu ili je to morao učiniti s obzirom da sam sklopio ugovor o osiguranju od odgovornosti kod njega...“, V.Š.

Primjer kojega imamo pred sobom nije rijedak u svakodnevnom životu. Naime, uz stanice za tehnički pregled vozila cvjeta i pružanje usluga obavljanja raznih administrativnih poslova za vlasnike vozila, pa i za poslove dobivanja tehničkog pregleda i registracije vozila, posebno one prve registracije koja se još uvijek obavlja u MUP-u. Te poslove najčešće obavljaju razna trgovačka društva registrirana za te poslove. Međutim, zastupnik osiguratelja može obavljati samo one poslove za koje je ovlašten u skladu s odredbama Zakona o osiguranju (v. čl. 404., st. 2. Toga Zakona).

Usluga koja se sastoji u obavljanju posla odvoženja vozila na tehnički pregled i registraciju ne spada u posao zastupnika, pa zastupnik osiguranja nije dužan osiguraniku pružiti takvu uslugu. Njegova obveza prema vozaču jeste sklopiti zatraženi ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i ništa više. Ako se i dogodi, kao u navedenom slučaju našeg čitatelja V.Š., da zastupnik osiguraniku i pruži nekakvu uslugu iz nekog svog razloga, tu uslugu zastupnik ne smije naplatiti. Dapače, u članku 428., st. 1. Zakona o osiguranju propisano je: “Društvo za zastupanje u osiguranju, odnosno zastupnik u osiguranju nema pravo od ugovaratelja osiguranja, odnosno osiguranika zahtijevati plaćanje provizije ili bilo kakvu drugu naplatu”. Zakon očito nije želio da se otvori nikakva mogućnost da vozač-vlasnik vozila plaća osiguratelju/zastupniku nekakve dodatne usluge vezane uz poslove zastupanja, odnosno osiguranja.