Istraživanje AIDS-a podsjeća na istraživanje raka. Puno potrošenog novaca, a rezultati deprimirajući. Fokusiranje na virus, koji i nema ključnu ulogu u nastanku bolesti, neizbježno vodi u neuspjehe. Naravno, povremenih "senzacionalnih" otkrića će biti, ali pravih izlječenja sasvim sigurno neće. O nekim suštinskim greškama u samom pristupu bolesti malo se govori, a trebalo bi se govoriti. Pođimo redom… Još davne, 1984. godine, Robert Gallo s Nacionalnog instituta za rak obznanio je da je VJEROVATNO otkrio uzrok AIDS-a. To je novi retrovirus, kojeg je imenovao HTLV-III (kasnije preimenovano u HIV). Na žalost, dokazni materijal oduvijek je bio na klimavim nogama. Gallo NIJE USPIO IZOLIRATI VIRUS, NEGO SE SVE SVELO NA DETEKCIJU ANTITIJELA KOD MNOGIH, ALI NE I KOD SVIH BOLESNIKA OD AIDSA. Što to uopće znači? Mogu li se izvlačiti sigurni zaključci? Neki naučnici su već tada glasno protestirali nad ovakvim pristupom. Uzalud. Užas i histerija oko AIDS-a napravili su od sumnjive hipoteze neprikosnovenu istinu. I tu se više ništa nije moglo učiniti. Bez obzira što su neki uobičajni znanstveni standardi totalno zanemareni. Ipak, kontradikcije oko "HIV=AIDS" teorije nikada nisu izbrisane. Uobičajna pravila, putem kojih se utvrđuje da li neki mikroorganizmi stvaraju određenu bolest, zovu se Kochovi postulati. Dakle, sumnjivi mikroorganizmi (za koje se pretpostavlja da uzrokuju istraživanu bolest) MORAJU BITI PRISUTNI KOD SVAKOG SLUČAJA BOLESTI. I u dovoljnim količinama, da bi se simptomi manifestirali. Drugo, isti mikrob ne može biti uzročnik drugih bolesti. Treće, uzročnik može izazvati bolest i kod drugih, koji su mu izloženi. HIV SE NE UKLAPA NITI U JEDAN OD IZNESENIH POSTULATA. Nije prisutan u svim slučajevima bolesti, za koje se smatra da predstavljaju AIDS, ali je nađen kod čak 30 drugih različitih oboljenja. Začudo, kod čimpanzi zaraženih HIV-om nije se razvio AIDS, ČAK NI 15 GODINA NAKON ZARAZE. Ne smijemo govoriti o slučajnosti, nego o tome da očito nisu stvoreni uvjeti za aktiviranje bolesti. Drugim riječima, POSTOJE NEKI VAŽNI DODATNI FAKTORI. Eto, ništa se ne odvija po pravilima. U Australiji su 10 godina pratili šestero ljudi, koji su primili zaraženu krv od istog donatora. Bolest se razvila samo kod jednog, i to kod onog koji je bio podvrgnut vrlo agresivnom tretmanu protiv lupusa. To je, očito, suviše oslabilo imunološki sustav. Kod svih ostalih, specifični markeri ostali su u granicama normale. Nakon deset godina, ČAK NI PRISUSTVO VIRUSA VIŠE NIJE BILO IZVJESNO. Isto tako, Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) analizirala je jednu veliku grupu afričkih prostitutki. Njih 75% bilo je HIV-pozitivno. Prema nekim tablicama, polovina je trebala umrijeti u roku od 5 godina. Začudo, sve su preživjele. Doduše, sve HIV-pozitivne su ostale HIV-pozitivne i nakon 5 godina. ALI, NITI KOD JEDNE NIJE SE RAZVIO AIDS. Sretna okolnost ili nešto sasvim drugo? Vrlo važno je napomenuti da uobičajni testovi za AIDS (Elisa ili Western Blot test) utvrđuju samo prisustvo antitijela, ALI NE I VIRUSA. Lažni HIV-pozitivni nalazi nisu rijetki i mogu nastati kao posljedica širokog spektra zdravstvenih stanja, ali i zbog nekih lijekova, cjepiva i transfuzija krvi. I zbog drugih virusa, bakterija i parazita. ANTITIJELA NE MORAJU BITI ZNAK AKTIVNE INFEKCIJE. To samo znači da tijelo u jednom trenutku stvara imunološki odgovor na antigene. Ništa više. Žalosna je činjenica da svakodnevno širom svijeta 7.000 ljudi umire od AIDS-a, odnosno od nekih bolesti, koje su povezane s AIDS-om. I bit će tako i dalje, možda i gore, sve dok se AIDS bude tretirao KAO JEDNA BOLEST S JEDNIM UZROKOM. KOJA SE LIJEČI JEDNIM LIJEKOM. Priroda funkcionira drugačije. HIV je virus, kao i stotine drugih, s kojima živimo milijune godina. Možda ih možemo kontrolirati, ALI IH NIKADA NEĆEMO ISKORIJENITI. Štetu čine SAMO u uvjetima oslabljenog imunološkog sustava. A slabljenje uzrokuju UPRAVO TOKSIČNI PREPARATI ZA UBIJANJE VIRUSA. Upoznat ću vas s dr Kaiserom, koji možda ima rješenje…