Apsurdni duševni poremećaji

Ovih dana ambulante i bolnice rade punom parom. Isto­vremeno ne prestaju javni sla­vospjevi oko liječničkih timova, koji obaraju rekorde po broju obavljenih pregleda ili drugih medicinskih intervencija. (Ne­mojmo sitničariti ako bolničke kuhinje jednu kokoš podijele na 10 obroka. Znamo da deb­ljanje nije zdravo.) Onkološki pa­cijenti gotovo da legnu na ope­racijski stol čim saznaju za dijagnozu. (Ni tu nećemo njurgati ako se zbog ductal carcinoma in situ još uvijek odstranjuje cijela doj­ka. Nije baš praksa više u svijetu, ali mi smo uvijek bili nekako po­sebni…) Uskoro ćemo biti puno zdravija nacija s prom­ptnim rje­šavanjem onoga što ne valja. 

Umirujuća je vijest da SKO­RO ZA SVE postoji BAREM NE­KAKAV lijek. Evo, više od pola Amerikanaca trenutno ko­risti barem jedan lijek na re­cept. Ako ništa drugo, danas odista nije teško biti duševno bolestan. Šarolikost takvih otklona od normalnog ponašanja već sada je skoro zastrašujuća.

Američko psihijatrijsko ud­ruženje povremeno objavljuje nova izdanja Dijagnostičkog i statističkog priručnika za du­ševne poremećaje. Nekada je takvih poremećaja bilo stoti­njak, a danas ih brojimo više stotina. Možda je to zbog ras­tućeg znanstvenog znanja, ali prije će biti da je u pitanju sklo­nost, koju psihijatrija nosi pre­ma patologiziranju ljudi. 

Bizarnost i maštovitost no­vih duševnih poremećaja je bez­granična. Tako osoba koja želi detaljnije znati da li hrana, koju jede, sadrži GMO ili neke druge štetne sastojke zapravo pati od orthorexie nervosa, a to je stanje koje predstavlja pa­to­lošku opsjednutost biološki čis­tom i zdravom prehranom. Ili kada osoba koja nije konfor­mist učestalo propitkuje vlast i postavlja nezgodna pitanja za­pravo ima poremećaj protiv­ljenja i prkosa. Daroviti učenici, koji bi htjeli brže napredovati i kojima učmali sustav predstav­lja svojevrsnu kočnicu u razvoju, često postaju uznemireni i nestrpljivi. Naravno, sustav se teško mijenja, ali etiketa i dijagnoza se zalijepe promptno. (Dis­ciplinu i autoritete treba poštivati, svaki odmak ili pobunu zapravo se pretvara u patologiju.) To je poremećaj manjka pozornosti (sa ili bez hiperaktivnosti). Po takvoj logici, gotovo uvijek vam mogu nešto di­jagnosticirati. To je onda samo korak do antidepresiva i sličnih lijekova. Mislite da će vas farmacija regenerirati?

Prozac ili Paxil nipošto nisu bezazleni preparati. Sklonost suicidu samo je jedna od mo­gućih nus-pojava. No, to je sa­mo krajnja stanica čudnih postupaka, nakon čega teško da možemo postati bolji ili zdraviji ljudi. Prizvuk abnormalnog (a da abnormalnosti faktički ne­ma) može vas pratiti cijeli ži­vot. Bolje da ne govorim o mo­gućim zloupotrebama krajnje sumnjivih dijagnoza ili o pra­tećem ugnjetavanju okoline… Psi­hijatrija nam je isprala mo­zak i svijet je pun „luđaka“. Ima li itko normalan?