Osteoartritis je bolest zgloba koja ima progresivan tok. Patološki proces u zglobu uzrokuje bol te zahvaćen zglob ne može više u potpunosti obavljati svoju funkciju. Bolestan pas počinje štedjeti nogicu koja ga boli što ga značajno ograničava u svakodnevnim pasjim aktivnostima, a time se psima umanjuje kvaliteta života. OA je mnogo češći nego što mislimo i pogađa jednog od pet pasa, no srećom samo oni psi kod kojih je patološki proces jako razvijen pokazuju kliničke simptome bolesti. Artritične promjene na zglobovima dijagnosticiraju se RTG-om, no ponekad RTG nalaz i klinička slika nisu u koleraciji tako da gledanjem rtg slike ne možemo sa sigurnošću reći-ovaj pas ima takve i takve simptome. Ponekad su promjene na zglobu jedva vidljive, a pas se uopće ne oslanja na nogu, a ponekad su promjene vrlo opsežne , pa ne možemo vjerovati da pas samo povremeno zašepa i da sasvim aktivno živi. Koliko je OA ozbiljan prosuditi ćemo prema procjeni stupnja boli koju pas osjeća. Kod ove procjene neophodna je dobra suradnja veterinara i vlasnika psa te naravno objektivnost vlasnika jer je nemoguće jednim pregledom u veterinarskoj ambulanti procjeniti stupanj boli. Tipičan OA je bolest koja polako napreduje te se razvija kronični upalni proces. Kada je takav proces razvijen već i blaga manipulacija zgloba (koja imitira fiziološki pokret zgloba) pri veterinarskom pregledu izazvati će bol i pas će to pokazati. E tu se javlja dodatni problem pokazivanja boli. Neki hipersenzibilni psi zacviliti će već čim ih ruka veterinara dotakne, dok će drugi ostati nepomično stajati unatoč tome što im uzrokujemo bol. U pravilu pas će reagirati povlačenjem bolesne noge, neki će se pokušati braniti ugrizom. Iznimno strpljivi psi ponekad samo začuđeno pogledaju ili rašire oči pa osim reakcije tijela treba promatrati i ekspresiju lica psa. Ovo možda zvuči malo čudno, ali sto puta sam se uvjerila da je mimika lica kod nekih pasa najbolji pokazatelj neugode koju im prouzročim pri pregledu. Jedan od vidljivih znakova OA je propadanje muskulature vezane za bolestan zglob. Oslabljena muskulatura još će dodatno pogoršati bol jer zglob gubi svoje potporne strukture koje mu pomažu pri pokretu. Uz to se još odvijaju procesi na ligamentima i zglobnoj kapsuli. Tu dolazi do fibroznog zadebljanja ovih struktura što rezultira smanjenom pokretljivošću zgloba. Svi ovi procesi su to više reverzibilni što se ranije započne sa liječenjem. Što je osteoartritis više uznapredovao liječenje je manje uspješno. Kod razvoja OA razlikujemo nekoliko faza i to patološkim promjenama vidljivmna RTG-u i po stupnju prisutne boli. Prva je faza tzv. tiha faza bolesti (kliničkih znakova nema ili su povremeni i slabo izraženi pa ih većina vlasnika uopće ne detektira) , zatim bolest ulazi u kroničnu aktivnu fazu te u konačnici u terminalnu fazu OA. Većina pasa vetrinara prvi puta posjeti u drugoj fazi bolesti kada je šepanje već evidentno. Dakle imamo psa koji je u aktivnoj fazi OA i sada nam je cilj vratiti ga u početnu "tihu" fazu bolesti bez simptoma , ako je moguće usporiti progresiju bolesti kako bi pas što duže ostao u tihoj fazi. Za liječenje su nam na raspolaganju tri metode od kojih nejčešće kombiniramo prve dvije: Nefarmakološke metode - restrikcijska dijeta ukoliko je pas pretežak, vježbe, zagrijavanje i razgibavanje prije šetnje. Ovdje spada i fizikalna terapija (plivanje) Farmakološke - tu koristimo lijekove i to najčešće iz grupe nesteroidnih protuupalnih lijekova. Na rasplaganju nam je više različitih pripravaka iz ove skupine, no njihovo davanje povezano je i sa nekim nuspojavama i toksičnim efektima ovih lijekova pa doziranje i način primjene mora biti strogo pod veterinarskim nadzorom, a o svakoj promjeni u ponašanju psa ili kod pojave bilo kakvih novih simptoma vlasnik treba obavjestiti veterinara. Ostali lijekovi koje upotrebljavamo kod OA su kortikosteroidi zbog njihovoh protuupalnog djelovanja te analgetici (lijekovi protiv bolova). Posljednjih nekoliko godina mnogo se upotrebljavju lijekovi za koje se nadamo da će usporiti razvoj OA. To su lijekovi od kojih se očekuje da djeluju na hrskavicu zgloba te sinovijalnu tekućinu u zglobu. Ovi lijekovi djeluju polako, a tu spadaju glukozaminoglikani i hijaluronska kiselina koji se apliciraju parenteralno. Od oralnih preparata koj su registrirani kao dodaci prehranu u ovu skupinu spadaju glukozmin i hondroitin sulfat. Treći oblik liječenje je kirurški. Većina psa sa OA ne bude podvrgnuto kirurškom zahvati iako je to ponekad najbolja opcija , a ovisi o zglobu koji je zahvaćen kao i o stupnju patologije. Važno je znati da je OA kronično oboljenje, da jednim posjetom veterinaru nećete riješiti problem, da je to bolest sa kojom ćete vi i vaš pas morati živjeti cijeli život. Dobra suradnja na relaciji vlasnik-veterinar je neophodna. Vaša povratna informacija o tome kako pas reagira na danu terapiju je jedina vodilja veterinaru u određivanju daljnje terapije.