Kako sada stvari stoje, malim mravcima s gradskog asfalta se ne piše dobro. Savjetujem da pročitaju svoje ugovorne obveze, posebno dio s općim odredbama i općim pravilima poslovanja financijskih institucija. To su oni dijelovi ugovora koji su pisani jako, jako malim slovima, a koja puno, puno toga od njih traže.
Ako ste gledali filmove o divljini, često ste vidjeli kako gospodari džungle love svoj plijen: stoje u zasjedi, onjušuju, čekaju, opipkuju situaciju. Scene su jako napete: može se čuti - tišina. Odjednom, kad se čini da će opasnost nekako mimoići manju, nedužnu životinju koja mirno pase ili se zavaljena odmara, gospodar džungle brzinom munje izlijeće iz svojeg skrovišta i - vvvuuuu, zaranja svojim oštrim zubima u meso svoje žrtve, po mogućnosti tamo gdje je najosjetljivija - u vrat.
Mnogi gledatelji ne vole ovaj dio pa zatvaraju oči: teško je gledati krv kako suklja i manju životinju koja izdiše i postaje plijenom veće divljači da bi se ova nahranila. Nekako prihvaćamo da je ovo scena iz prirode, da je to zakon održanja životinjske vrste "na djelu", pa tako to i tumačimo, kako sebi, tako i svojoj djeci. Osim toga, odvija se negdje daleko, tamo u džungli. Ali, nije ugodno biti promatrač ovakve scene iz dokumentarnog filma, zar ne?
Međutim, tu pred nama, i oko nas, i u nama se odvija jedan sličan dokumentarac, pred kojim također zatvaramo oči. Evo sekvenca iz tog novijeg filma:
Obitelj se vozi u novom, simpa autu. Kod njih je malo oblačno, iako je vani sunčan dan. Supruga je izgubila posao pa žive od jedne plaće. Imaju nešto ušteđevine, ali se ona ubrzano troši. Koliko dugo će se još moći voziti u tom autu? Auto im stvarno treba: za posao, za djecu, za stare roditelje: gotovo je nužnost našeg doba...Uspijevaju nekako "skrpati" za otplatu tog auta...zasad.
U ovom našem slučaju s asfalta, odnos banaka i leasing kuća je, nazovimo to malo grubim riječima, u pripremnoj fazi "lova krupne divljači na male životinje", tj. na kupce i korisnike automobila koji su trenutno ili do daljnjega - u nemogućnosti plaćati svoje rate. Sudbina obitelji i poduzeća/obrta ovisi eventualno - o dobroj volji ili nagodbi s "moćnikom", velikom "zvijeri".
Budući da je sada tržište stalo, oba "partnera" su u stanju neizvjesnosti. Kako sada stvari stoje, malim mravcima s gradskog asfalta se ne piše dobro. Savjetujem da pročitaju svoje ugovorne obveze, posebno dio s općim odredbama i općim pravilima poslovanja financijskih institucija. To su oni dijelovi ugovora koji su pisani jako, jako malim slovima, a koja puno, puno toga od njih traže. Oni imaju "ljudsko, nepisano, moralno pravo" ne prihvatiti svoj pravno gledano "robovski" položaj i imaju pravo pokušati ga promijeniti, ako se kosi s poimanjem ispravnog/neispravnog postupanja, ili ako smatraju da za neke akcije vjerovnika još nije -pravo vrijeme.
Zasada su naši veliki mede u prednosti, jer je pisani zakon - legislativa - na njihovoj strani. Još uvijek se osjećaju snažni, veliki i stabilni. Iako su mravci sitni, treba svima biti jasno da ih ima neusporedivo više. Isto tako, valja imati na umu da priroda uvijek radi ravnotežu, pa tako i u ovom slučaju: mrave je uvijek održavala na životu - njihova brojnost. Zato veliki medo mora paziti da se - ne poskliže i ne - odskliže...
