Znate li da noge zakržljaju ako ih ne koristite? Mislite da će vam filtrirani kućni zrak uz prekrižene noge donijeti sreću ili zamjenu toplog kućnog ambijenta s ambulantom?
Kada se rodila želja da pretrčim maraton, moram priznati da sam se malo i uplašio. (Znate, to je kao da trčite od Rijeke do Crikvenice. I još dalje. Baš i nije malo.) Stoga sam konzultirao sportskog liječnika. Bilo je to davno ali sjećam ga se kao da je bilo jučer. Saznavši za preboljenu astmu u djetinjstvu, pokušao me odgovoriti od nauma. Jer je bolest zasigurno ostavila neki trag na plućima. Ali, ja sam se osjećao jako dobro, plućna bolest za mene je stvar prošlosti i odlučio sam da ipak pokušam. Uostalom, mogu i odustati, ako ne bude išlo. Valjda ne tuku zbog toga.
Usput sam zanemario preporuke o „neophodnim“ proteinskim dodacima (za snagu); bataci i šnicle već su tada bili izvan mog jelovnika, a preporučeni nivo treninga smanjio sam na pola. Ključni trening od Rijeke do Ike i natrag prošao sam bez problema. Pluća nisu zakazala, noge također. I što da vam kažem?
Maraton sam pretrčao gotovo u dahu, sve je funkcioniralo kako treba, a postignuto vrijeme bilo je pola sata bolje od izračuna u literaturi, obzirom na količinu treninga. Tada sam znao da činim dobro za sebe. Tijelo nakon svake regeneracije izlazi još jače, bez obzira na prethodne „kvarove“.
Pričam vam ovo zato, jer pričanja sa strane često navedu na krivi put. Evo, bezbroj puta sam čuo kako hodači kroz grad zapravo filtriraju zrak za ostale, a smeće se gomila u plućima. Naravno, istina je da je bolje šetati po šumi. Ali, to nije uvijek moguće i zato biramo ono što nije idealno, ali je bolja opcija.
Alternative hodanju su: još zagađeniji autobusi, korištenje auta za svaku udaljenost veću od 100m ili ostanak kod kuće uz lelek meksičkih sapunica, pročistače zraka i hrpu kokica za neizmjerno masno zadovoljstvo.
Znate li da noge zakržljaju ako ih ne koristite? Mislite da će vam filtrirani kućni zrak uz prekrižene noge donijeti sreću ili zamjenu toplog kućnog ambijenta s ambulantom?
Otkad prakticiram brdsko trčanje, stanje je još bolje. Do Hahlića stignem za dobar sat, iako sam u puno mlađim godinama trebao barem dvostruko više. „Oh, zar ti nije prerizično ići okolo, kada dobro kamuflirani poskoci upravo sada vise sa grana i vrebaju na zadnje žrtve prije zimskog sna?“, čujem razumno-dobronamjerni glas.
Hvala na upozorenju. Neću im dirati rog na glavi, a neću ih vući ni za rep. To su nekakva zlatna pravila. Toplo se nadam da ću preživjeti.
