Žalovanje je teško, ali prirodno. Može potrajati, ali ne smije trajati vječno. Beznađe je prokušani put u bolest
Rođeni smo kao smrtna bića, što znači da svi imamo svoj početak i svoj kraj. (O besmrtnosti možemo razmišljati ili sanjati, ali za sada je ne možemo doseći. Barem ne u fizičkom obliku.) Sve ono između nastojimo proživjeti najbolje što znamo, voleći sebe i druge. Dakle, prolaznost života nije spektakularno saznanje, ali smrt voljene osobe može uistinu iz temelja promijeniti život.
Pa da mi je i dolinom smrti proći,
zla se ne bojim, jer si ti sa mnom.
Tvoj štap i palica tvoja
utjeha su meni.
Kažu da je smrt dio života i da naši dragi odlaze na ljepše mjesto, gdje nema boli, patnje i zlobe. Nema tuge. Ali, ovdje, na zemlji, tuga tek započinje. Stres je nemjerljiv, a sjećanja naviru poput plime. Uspomene se skrivaju u svakom kutku i proganjaju do ludila, danju i noću. Zašto je tako moralo biti? Zašto više nećemo gaziti po rosnim livadama? Tko nam je oteo smijeh? Tko nam je oteo život?
Trpezu preda mnom prostireš
na oči dušmanima mojim.
Uljem mi glavu mažeš,
čaša se moja prelijeva.
Žalovanje je teško, ali prirodno. Može potrajati, ali ne smije trajati vječno. Beznađe je prokušani put u bolest. Ubija polako, ali sigurno. Pronalaženje novog smisla života nikada nije važnije. A ja znam da si tu i kada te nema, znam da su tvoje ruke još uvijek žive i znam da u tvom domu sunce vječno sja. Znam da te anđeli čuvaju. Znam da ljubav ne može umrijeti.
Dobrota i milost pratit će mene
sve dane života moga.
Zbogom ljubavi, čuvaj jedno mjesto i za mene.
Prijavite se na besplatni newsletter:[email protected]
