Gojaznost ne nastaje preko noći. Slaže se godinama. Ali, vražji izgovori, kao izlika za status quo, kreću od samog početka
Mnogi su jedva dočekali novu sezonu Života na vagi. Dakako, vrlo detaljno prikazane trbušine, podbradak i plave noge. Najlakši oko 120 kg, najteži vrlo blizu četvrt tone. Pokretljivost minimalna, salo izbija gdje god pogledaš. Svi jako misle na svoju obitelj, svi su puni volje, suze teku u potocima. Ali jedno je potpuno nejasno: Zašto su dozvolili da dođu do stanja, koje je izvan razine ljudskog dostojanstva?
Naravno da gojaznost ne nastaje preko noći. Slaže se godinama. Ali, vražji izgovori, kao izlika za status quo, kreću od samog početka. Dakle, to mi je suđeno po genima, imam samo teške kosti, bolje kilo viška nego kilo manjka, samo jednom se živi, lako ću omršavjeti (ali ne još), počinjem s dijetom za mjesec dana… Uglavnom, tih mjesec dana obično se pretvara u nikada. Ekstremno debelima apetit je izuzetno dobar. Cijela kokoš (ili više) za jedan obrok uopće nije rijetkost. Pa gomila čokolade i gaziranih pića, pa standardni i obilni večernje-noćni obroci. Zubalo se rijetko odmara, želudac nikada, a zacementirane zalihe u crijevima bolje je i ne spominjati. Što je najgore, ukućani dugo ne reagiraju. Niti oni utopljeni u salu. Zalihe u frižideru su postojane, struktura prehrane se ne mijenja. Čak ni kada zdravstveni i drugi problemi postanu vrlo izraženi.
A gojaznost i bolest su usko povezani pojmovi. Mogućnost normalnog kretanja rapidno se smanjuje. Sport, ako ga je i bilo, prelazi u fantaziju. Stolice pucaju pod težinom. I reakcija okoline počinje se mijenjati. Prije su vas proglašavali „jačim“ ili „lijepo popunjenim“. Sada se već spominju domaće životinje. I na tome ne staje. Slijedi izolacija iz društva, a psihički problemi se gomilaju. Nemogućnost zaposlenja i potpuna besperspektivnost postaju normalni pojmovi. Uvlačenje u sebe i još hrane, gomila hrane. Tu je nemoguće zadržati dobro zdravlje. Dijabetes, gangrena, infarkt, rak. Želite li birati način ranog umiranja?
Suočavanje s problemom obično prolazi nekoliko faza. Ignoriranje problema zna potrajati, nekada i godinama. Ali, čak ni shvaćanje problema nije dovoljno, jer prečesto podrazumijeva odgode na, pokazat će se, neodređeni rok. Ubitačna linija manjeg otpora (kao da se svi problemi samo zalijevaju u salo) i potpuna nesposobnost samokontrole uzrok su mnogih tužnih priča. Svjesnost da preokret iziskuje sve više i više napora (kako vrijeme odmiče) guši i ono malo inicijative, ako je ikada i postojala.
Ne kažem da se „klik“ ne može dogoditi. Dapače, može se dogoditi u potpuno neočekivanim trenucima. Ili onda kada dođe do glave da neke jako važne stvari u životu možda nikada nećemo moći realizirati. Ili definitivno saznanje da se život pretvorio u jednu ogromnu patnju, gdje smrt neumoljivo kuca na vrata. To može biti na 100 kg, može na 200, a može i na četvrt tone. Veći višak znači da će i proces povratka biti teži. Samo što je ovo sada prihvatljiva patnja. Impuls za nastavak života.
Prijavite se na besplatni newsletter: [email protected]
