Budim se obliven znojem. Čavki je puno više i strašno krešte. Odmah pomišljam na Hitchcocka i njegove strašne Ptice...
Kada se odlučim za Grintovec, otprilike znam što me čeka. Gotovo 2.000 m visinske razlike i 5 sati uspona. Može se reći, dobra provjera fizičke spreme. Zbog toga se probijam kroz rosni gustiš dok još drugi spavaju. Od malina je ostalo samo lišće, horde su sve pojele. Tek što je počelo intenzivnije cijeđenje, dotrči spodoba u crnom sa svojim impresivnim trkaćim rekordima. Do vrha i natrag dosta brže nego samo uspon kod nas običnih smrtnika. Dok sam analizirao ovakve nadnaravne normative, čovjek vanserijskih pluća odmakao je s vidika, boreći se za sekunde i nove rekorde. Nisam ga stigao ni (reda radi) pohvaliti. Nažalost, simbolična pohvala izostala je i pri njegovom silasku. Tek sam prošao pola puta, a razmišljanja o naznakama rascvjetanih žuljeva imala su prioritet. To su situacije kada na ljudski okoliš reagiram usporeno.
Vreva na vrhu je nešto što očekujem. Maste se sendviči i pečena piletina, a gurui za okolne vrhove nude objašnjenja za neznalice. Probijajući se kroz uzavrele skupine, uočio sam da se oslobodio krasan ravan kamen za sjedenje i meditaciju. Čak sam i naslon improvizirao. Planinske čavke su simpatične i pojave se kod svakog obroka. Grožđe obožavam, ali nekoliko zrna sam odvojio za gladne kljunove. Bez obzira na opći žamor, radio-amater u blizini pričao je toliko monotono da me uspavao. Sunce u zenitu, indeks zračenja visok, a čavke gladne. Željne krvi… Molim????
Budim se obliven znojem. (Sudeći po satu, prošlo je dvadesetak minuta.) Čavki je puno više i strašno krešte. Odmah pomišljam na Hitchcocka i njegove strašne Ptice. No, blic-provjera me smiruje. Oči su ostale pošteđene, čak nema ni rupa na glavi. Ali… Onaj zamaman grozd mi je ispao i crne ptice su se bogovski počastile. Sada se skupila cjelokupna ptičja rodbina i hoće još. Uh, bestidnice. Srećom da me onaj neumorni radio-amater smirio svojim jednoličnim glasom. Vratio me u modus prijatelja ptica. Ispraznile su mi zadnje zalihe sjemenki suncokreta i još su bile gladne. Gdje im samo stane…
Spuštam se gladan i umjereno ispečen. Nekoliko riječi sa simpatičnom grupom studenata iz Rijeke, Opatije, Lovrana i Zadra i već sam kraj planinskog doma (na pola puta do ishodišta). Ljudi se polugoli sunčaju čekajući večeru, odnosno jotu s neizbježnom kobasicom. Krajičkom oka zapažam da se vrijeme krati gnječenjem insekata uz prigodni duhan ili nešto jače. Mladi bračni par pakira bebu u nosiljku, a starci se vuku amo tamo, žaleći se na otežanu probavu (u fokusu su bile najučinkovitije recepture za tvrdokorni zatvor). Vrijeme je odmaklo i ne smijem se zadržavati. Da sam kao onaj maratonac, u dva skoka bih stigao do doline. Kako nisam, probat ćemo polako i oprezno, budno pazeći na vragolaste ptičje ispade.
