Hrskavica je jedna od onih imenica o kojima prosječan čovjek, bez medicinske naobrazbe ima ponajviše predrasuda. Jer dok o mišićima, kostima, živcima i unutarnjim organima imamo barem neku viziju o tome gdje se nalaze i što rade, ovo tkivo nosi u svom imenu nešto tajnovito, gotovo kultno. To je tako i zbog činjenice da su danas vrlo česta degenerativna oboljenja koja u sebi nose i njeno propadanje, te promjenu u koštano tkivo. Novorođenčad imaju u svome tijelu tek malo koštanog tkiva. Većinu onoga što će kasnije biti kosti, tada je načinjeno od hrskavice. Kasnije, tijekom rasta i razvoja, polako i sustavno koštano tkivo zamjenjuje hrskavično, da bi na kraju rasta dobili cijele kosti, onakve kakve one u odraslom čovjeku i trebaju biti. Bez takvog procesa uopće ne bi bilo rasta. Na kraju hrskavica ostaje na mjestima gdje su potrebne kretnje, prije svega u zglobovima, kralježničnim diskusima i na okrajinama naših rebara. Zglobna hrskavica, dakle, ima sasvim specifičnu funkciju, a to je omogućavanje kretnji. Ona kao tanki film presvlači koštane okrajine i na taj način smanjuje trenje pri pokretanju. Prva je predrasuda i dakako najveća da se ona tijekom godina troši. To bi bilo tako, da je tijelo sazdano poput automobila, koji jednom izašavši iz tvornice postaje samo stariji i potrošeniji. Ali tijelo funkcionira drugačije. Sva se tkiva u čovjeku troše i obnavljaju cijeloga života, pa tako i hrskavica. Svakim ju pokretom trošimo, a svakim slijedećim obnavljamo. Kako to? Kako je hrskavica položena na sam kraj kosti, znači da je i prilično udaljena od krvnih žila koje kroz nju gotovo i ne prolaze. Znajući da sve hranjive tvari i kisik neophodan za život svih stanica, pa tako i hrskavičnih dolazi iz krvi, slobodno možemo reći da ovo tkivo teško dolazi do svega onog što mu treba ne bi li preživjelo i obavljalo svoju funkciju. Kako bi riješilo apsurdnu situaciju u kojoj ima tkivo koje mu treba, a nema krvnih žila koje bi ga hranilo, tijelo je pribjeglo triku. Jedan dio hranjivih tvari hrskavica dobiva iz koštanih krvnih žila koje se nalaze neposredno ispod nje, a drugi iz same zglobne tekućine, koja primarno služi za podmazivanje samog zgloba (kao motorno ulje). Tako se događa paradoks- svakim se pokretom zgloba hrskavica troši, baš kao i klipovi u motoru automobila, ali sa svakim pokretom se i obnavlja, jer ju oplahuje više zglobne tekućine i s tim do nje dolazi i više hranjivih tvari. Tako dolazimo i do problema koji su vrlo česti danas, a to su artroze. Kod njih doista vidimo stanjene i uništene hrskavice, koje na svojim rubovima često znaju prijeći u kost. Tada se kaže da treba "štediti" preostalu hrskavicu smanjivanjem kretanja, odmaranjnem i tko zna čime već ne. To zna biti i kontraproduktivno. Jer doziranim i pravilnim pokretom, čak i u uznapredovalih artroza može se poboljšati prehrana prepostalohg hrskavičnog tkiva i time smanjiti bolove i povećati pokretljivosti. Druga su novotarija u posljednjih nekoliko godina silni preparati na "priprodnoj" bazi koji bi trebali pomoći oporavku oštećene hrskavice, a rade se od egzotičnih materijala, poput školjaka ili hrskavice morskog psa. Osim što su skupi, ti su preparati i potpuno beskorisni. To je isto kao da mislite da ćete brže trčati ako redovito jedete meso od zeca. U novije se vrijeme rade pokusi sa nekim ljudskim proteinima koji imaju funkciju ubrzanja oporavka hrskavice uništene degenerativnim, ili kakvim drugim procesom. Kako sada stvari stoje, čini se da su testiranja pokazala da će biti moguće samo injekcijom takvog preparata obnoviti hrskavicu i do 70%. No, za sada to su samo pokusi i proći će dosta vremena prije no što se slično liječenje počne primjenjivati i u praksi. Do tada nam ostaje tek saznanje da kretanje štiti našu hrskavicu. I ne samo nju.