Vozač natovarenog kamiona sa suvozačem u kabini upravljao je tim vozilom u lijevom zavoju te je izašavši iz lijevog zavoja, uočio na kolniku ispred sebe koso položen teretni kamion, pa se zbog male udaljenosti od tog vozila i zbog tereta na svom vozilu
nije odlučio na kočenje, već je skrenuo skroz u desno, smatrajući da će nesmetano proći, pri čemu nije usporio jer su desni kotači kamiona zahvatili dio mekog terena pored kolnika uslijed čega se teretno vozilo nagnulo i prevrnulo, a suvozač je zadobio teške
tjelesne ozljede, a na vozilu je nastupila šteta velikih razmjera. Postavlja se pitanje, je li moguće ovo postupanje vozača podvesti pod institut krajnje nužde, što bi značilo da on nije počinio kazneno djelo iz čl. 272.st. 2. Kaznenog zakona?
Opisano postupanje vozača teretnog kamiona je postupanje u krajnjoj nuždi i stoga nije počinio kazneno djelo izazivanja prometne nesreće iz čl. 272. st. 2. Kaznenog zakona (N.N. br. 110/97, 27/98-ispr., 50/00 Odluka USRH, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03-Odluka
USRH, 105/04, 84/05-ispr., 71/06 i 110/07-dalje:KZ) jer je zbog male udaljenosti od tog vozila i zbog tereta na svom teretnom vozilu odlučio reagirati na opisan način, pa i time počinio zlo manje od onoga koje je prijetilo,a da je kočio i zadržao pravac kretanja,
došlo bi do naletanja vozila i svakako do većeg zla.
A sada nekoliko napomena glede instituta krajnje nužde. Krajnja nužda ima dva elementa, i to: opasnost i otklanjanje opasnosti.U smislu instituta krajnje nužde otklanjanjem istodobne ili izravno predstojeće neskrivene opasnosti ostvaruje se obilježje nekog
kaznenog djela, tj. žrtvuje se drugo dobro,tuđe dobro, koje to ipak nije zbog krajnje nužde. Krajnja nužda postoji samo u slučaju ako se opasnost nije mogla otkloniti na drugi način osim povredom tuđeg dobra. U slučaju krajnje nužde, za razliku od nužne obrane,
mora se sve učiniti da se izbjegne povreda tuđeg dobra, a učinjeno zlo mora biti manje od onoga koje je prijetilo (čl. 30. st. 1 KZ), a ako je učinjeno zlo jednako onom koje je prijetilo, onda će se počinitelj osloboditi kazne za djelo počinjeno u krajnjoj
nuždi (čl.30. st. 2.KZ). Odredbe stavka 1. čl. 30. KZ isključuje protupravnost, jer je dobro koje se spašava veće vrijednosti. Međutim, odredba st. 2. čl. 30. KZ ne isključuje protupravnost, već samo određuje obvezno oslobađanje od kazne za počinjeno kazneno
djelo u krajnjoj nuždi, jer je to djelo protupravno i društveno štetno, ali se za njega ne kažnjava s obzirom na okolnosti u kojima je počinjeno. Kad je u pitanju ova krajnja nužda, druga osoba čije se dobro potvrđuje ima pravo na nužnu obranu, tj. pravo da
odbije napad na svoje zaštićeno dobro. U ovom slučaju kažnjivo je i sudioništvo. Opasnost kod krajnje nužde mora biti prisutna, prijeteća, ali je dovoljno da izravno predstoji. Opasnost mora biti takva da odmah traži protumjeru, jer bi u protivnom zaštita
došla prekasno, a ako opasnost tek predstoji, onda Zakon dopušta da ne treba sa zaštitom čekati zadnji čas.
Opasnost ne smije biti skrivljena, a osoba koja je sama skrivila opasnost (dolusom ili iz nehaja) nema pravo na krajnju nuždu.
