Iščašenja ramena dokumentirana su još u egipatskim grobnicama prije 5000 godina zajedno s metodom repoozicije sličnoj onoj koju danas nazivamo Kocher-ovom metodom. Većina iščašenja ramena su prednja, u kojoj glavica izleti prema naprijed. Bitno rjeđe, ali moguća su također stražnja, donja (luxatio erecta), gornja i intratrohanterna. Samo rame je zglob sa najčešćim luksacijama, a tomu je tako jer se ovaj zglob pokreće gotovo bez ograničenja. Čvrstoću zglobu daju zglobna čahura, hrskavični dio koji zovemo labrum, te mišići rotatorne manšete. Prednja iščašenja ramena čine do 98% slučajeva, a slijedeća po učestalosti je donja luksacija. Sve ostale iznimno su rijetke i uobičajeno su povezane sa cijelim nizom komplikacija.
Studije govore da barem svaki 75-ti čovjek barem jednom u životu iščaši rame. U adolescenciji ova se ozljeda događa češće dječacima, uz direktnu povezanost sa sportskim treningom. Potom je iščašenje ramena često i u poznim godinama, a povezuje ga se sa padovima.
Pri iščašenju pacijenti se žale na oštru bol u ramenu, praćenu izrazitim ograničenjem kretnji u njemu. Mehanizam ozljede uobičajeno je trauma, poput pada na ruku ili udarca, ali i drugačije okruženje u kojem nastaje ozljeda je moguće, kao što je bacanje lopte ili nekog drugog predmeta, posezanjem za stvarima visoko iznad glave ili sušenje kose fenom, pa čak i kombinacija više navedenih situacija. Nije neobično da pacijenti imaju i dužu povijest sličnih problema, u smislu prijašnjih iščašenja istog zgloba.
Pri pregledu kod prednjih (i najčešćih) iščašenja, odmah je vidljiva promjena vanjskog oblika ramenog obruča. Nije moguće dlanom dotaknuti suprotno rame, a uobičajeno i sam pokušaj kretnje uzrokuje bolove. Kod opetovanih iščašenja, pacijent je u mogućnosti samostalno vratiti (reponirati) rame u prirodnu poziciju, uz zaustatnu bolnost i nelagodu. Tada će se pri fizikalnom pregledu jasno vidjeti nestabilnost ramena i njegova tendencija iščašenja pri specifičnim testovima.
Prateće frakture kostiju prisutne su u oko 30% iščašenja. Najčešća uključuje tzv. Hill Sacs leziju, što je kompresivna fraktura koja rezultira nastajanjem udubljenja u stražnjoj strani glavice nadlaktične kosti. Ova lezija se primjećuje u 54-76% iščašenja. Bankartova lezija je puknuće hrskavičnog krova ramenog zgloba i rezultat je udarca glave nadlaktične kosti u taj krov, te se događa u oko 15% slučajeva, a udružena je sa puknućem zglobne čahure i nekih ligamenata. Avulzione(povlačeće) frakture prisutne su u oko 10% slučajeva te podrazumjevaju „otkidanje“ komadića kosti na koji se hvata jedan od mišića ramena. Ostale frakture su iznimno rijetke.
Osim tvrdih tkiva, stradaju i ligamentarne, kao i mišićne strukture ramena. Tako rotatorna manšeta biva oštećena u 35-86% slučajeva i češće je viđamo u starijih pacijenata. Izrazito je važno procijeniti postoje li neurološka (živčana) oštećenja ili oštećenja većih krvnih žila sa kompromitacijom krvne cirkulacije, jer ta stanja zahtijevaju izrazito hitnu medicinsku proceduru.
Po ozljedi od iznimne je važnosti učiniti RTG dijagnostiku, kako bi se utvrdio točan položaj zglobnih tijela. Potom slijedi repozicija, odnosno vraćanje zglobnih tijela u prirodnu poziciju. Više je tehnika koje se upotrebljavaju u tu svrhu, a razlikuju se prije svega po tome o kojem se tipu iščašenja radi. Važno je da repoziciju čini liječnik specijalist, a nikako osoba bez medicinske naobrazbe. Razlozi za to su oštećenja kostiju i mekih tkiva koja uobičajeno prate iščašenja ramena, kao i brojne moguće i teško lječive komplikacije koje mogu pratiti nestručno izveden zahvat, a koje redom zahtijevaju dugotrajni medicinski tretman. Iako laicima iščašenje i povratak zgloba na mjesto može zvučati jednostavno, u praksi to nije tako. Velika je razlika između zgloba ramena i bilo kojeg drugog mehaničkog sklopa. Osim toga pri inicijalnom pregledu valja procijeniti i rizike, te ustanoviti postoji li potreba za hitnim operativnim zahvatom. U koliko je riječ o najčešćim iščašenjima, sve završava bez operacije, manuelnom repozicijom od strane liječnika, postavljanjem ruke u imobilizaciju, te kontrolnim RTG snimanjem, kako bi se potvrdila dobra pozicija zglobne čašice i glavice.