Voće se šprica, pa je bolje ne jesti ga uopće? Hrenovke su jeftine, a povrće je sve skuplje. I onda ključni argument: Imam samo jedan život i u njemu ću uživati, a o posljedicama ću razmišljati kasnije. Stvarno? A kada počinje razmišljanje?

Svjestan sam da će mnogi na pitanje iz naslova odgo­voriti ne­gativno, pravdajući sve op­ćim zagađenjem i kro­ni­č­nim nedostatkom vremena i novaca. Kakva zabluda i sud­bonosna greška! Uvjeren sam da nije moguće živjeti zdravo samo ako se ne želi živjeti zdravo. Ako težite iz­go­vori­ma, uvijek ćete ih naći.

Najprije razmotrimo za­ga­đenja. Ona su takva kakva jesu i na njih zaista ne mo­žete presudno utjecati. Si­gur­no je da loše utječu na zdravlje i pridonose nekim bolestima. Ali to nikako nije razlog da zanemarite zdrav­lje i na područjima gdje ite­kako možete utjecati. Znači, truju me ispušni plinovi, pa je svejedno da li jedem paš­tete i hrenovke ili ne?

Voće se šprica, pa je bolje ne jesti ga uopće? Hrenovke su jeftine, a povrće je sve skuplje. I onda ključni argument: Imam samo jedan ži­vot i u njemu ću uživati, a o posljedicama ću razmišljati kasnije. Stvarno? A kada po­činje razmišljanje?
Navikavanje na komociju počinje u djetinjstvu. To, na­žalost, ugrađuju roditelji. Prvo slatka ovisnost, a onda i ostalo. Obrazac se preslikava u školskim kuhinjama. Nit­­ko se ne želi pretjerano truditi oko kvalitetne hrane, koju djeca nisu navikla jesti. (I koju sada niti ne žele jesti.) Dakle, bitno je da djeca jedu, a ne što jedu.

Nevolje sa zubnim kari­jesom počinju vrlo rano, di­jabetes nije rijedak niti kod male djece, astma i alergije također. Mislite da su viroze svakih mjesec ili dva nor­mal­na pojava?

Nevolje eskaliraju s godinama. Poslovni problemi pre­nose se u tanjur, a kafić se po­kaže kao zgodna zamjena za kretanje. Prve naznake (ali sa­mo naznake) razmišljanja o kva­liteti preostalog života po­jave se s prvim dijagno­zama. Tu još postoji povjerenje u li­jekove, koji će za­sigurno za­ka­muflirati sve ono što ne či­ni­mo dobro. Možda i kakva vi­taminska tableta kao dodatak.
Kada stanje postane oz­biljnije, receptori se podese na čudotvorne pripravke, koji liječe, a da se još uvijek ne treba ničega odreći. (Da li vam mršavljenje bez odricanja i pasivna gimnastika zvuče poznato?) Zadnja faza je gorki plač i proklinjanje neurednog života. Bolesti su zasjele i ne odustaju, a životni užici su se pretvorili u patnju. JA BIH SADA ZDRA­VO!!! Bez uvjeta, bez komocije i bez predrasuda. Da li je tu vrijeme za ozbiljno raz­mišljanje i konkretne promjene? Možda, ako zadnji vlak nije već bespovratno otišao.