O Mišinim skladbama možete imati svoje mišljenje, ali ne mogu se oteti dojmu da je stres bolje liječiti pjesmom nego tabletama
Kada Mišo raširi ruke i narod padne u delirij, jednostavno je teško ostati ravnodušan. Uzavrela atmosfera, puna emocija i nepatvorene zabave, mami osmijeh i smiruje stres. Znate, pjesme uz koje poželite razbiti pokoji jeftini tanjur ili čašu, liječe najbolje.
Ti si jedna zvijezda što ne plamti,
jedna davna priča srca mog.
Ti si jedno ljeto što se pamti,
ti si moja, a ja nisam tvoj…
(Još i danas teku suze jedne žene)
Još kada vam glas lagano trokira od prevelikog vrištanja, a odjeća se natopi prljavim znojem (s primjesama sukoba na poslu i sličnih neugodnosti)… O Mišinim skladbama (i nogometno-domovinskim razmišljanjima) možete imati svoje mišljenje, ali ne mogu se oteti dojmu da je stres bolje liječiti pjesmom nego tabletama. Veselje i zabava produžuju život u svakom pogledu. Teško da ćete na ovakvim mjestima vidjeti smrknute face. To je prilično neobično u svijetu u kojem je gotovo nemoguće pobjeći od pojmova kao što su kriza, prevara ili bitka za opstanak. No, ako 24 sata mislite samo o tome, zaštopat ćete mozak, poremetiti probavu i zagaditi eritrocite. Proradit će vam čir, ostat ćete bez zraka i samo ćete tražiti žrtvu za iskaljivanje bijesa. Zreli ste za izolaciju, kako ne biste zagadili druge…
Te čudne zakone što donosi svijet,
ja neću priznati jer život je lijep…
(Više se nećeš vratiti)
Konstantno kuhanje u vlastitom otpadu prije ili kasnije dovodi do bolesti. Toksične misli i toksično ponašanje djeluju poput sve napuhanijeg balona. Kada jednom pukne, onda nema više povratka. Zbog toga je povremeni ispuh više nego dobrodošao.
Naravno, tugaljive pjesme ne moraju biti prvi izbor za svakoga. Ali, bitno je da nekakav izbor postoji. To može biti branje šipka, streličarstvo, susret s prijateljima ili promatranje ptica. Važno je stvoriti svoj trenutak života, u kojem će ponovno profunkcionirati sve ono što se guši pod teretom svakodnevice. Nekakav priručni ventil.
Neka staro društvo dođe
k'o nekad davno u kraju mom,
nek' se čuje stara pjesma,
taj zadnji glas srca mog…
(Jedan dan života)
Kada se svjetla ugase, a pjesme ostanu poput melema, dobro mi se uklapa (skoro ponoćno) razgibavanje trsatskim stepenicama. Stižem u grad prije autobusa. Iz jednog kafića odzvanjaju tamburaši. Dosadna kiša pada, ali, kao da je sunce!
