...vratili s godišnjeg odmora? A jeste li se odmorili? Ili bi vam trebalo baš sada još nekoliko dana da se odmorite od godišnjeg odmora? Ako se tek spremate iskoristiti svoje slobodne tjedne, možete li već sada, a na osnovu iskustava iz prošlih godina predvidjeti kako ćete se osjećati po povratku? Odmorno ili još umornije no sada? Nevjerojatno je kako se ista priča ponavlja kod većine mojih poznanika iz godine u godinu. Mjesecima iščekuju ljetne praznike, a onda se do te mjere izubijaju nekakvim nametnutim pravilima, da kada dođu s godišnjeg odmora izgledaju i po nekoliko godina stariji. Bilo da imaju vikendicu na kojoj nisu završeni svi građevinski radovi, pa to moraju oni vlastitim rukama, bilo da je društvo toliko dobro da je svaku večer terevenka do zore, bilo da popuste svojoj ženi/mužu, pa provedu odmor na mjestu koje im se u najbolju ruku ne sviđa, ili im beskonačno ide na živce. Vračajući se na posao, malo će njih priznati, ali većina pomisliti kako je dobro da se sve završilo, a s druge strane s velikim oduševljenjem pričati svojoj okolini kako je nezaboravan provod to bio. Nezaboravan svakako. Dobar??? Hm. Konvencije po kojima je važno otići na nekakvo putovanje, potrošiti svu silu novaca i donijeti fotografije za divljenje postale su novi stres u našoj bližoj okolini. Kao da se više nitko ne pita je li to uistinu ono što želimo i što nas veseli. Ne kažem da putovanja i veselice nisu nešto dobro, ali jesu li oni to nešto što će nas učiniti ako ne već sretnim, ono barem zadovoljnim? Kao jeka mi odzvanjaju riječi jednog poznanika:"Ja baš ne volim izležavanje na plaži, sunčanje i kupanja, ali ljeto je i što da se radi?" I tako sve više nepisana pravila žive nas, a sve manje mi živimo vlastite želje. Pa ako je takav stav u poslu od kojeg živimo ponekad i neizbježan, je li baš nužno istim principima nastaviti i na godišnjem odmoru? Stres kao nezaobilazni dio naše svakodnevice uvukao nam se pod kožu u tolikoj mjeri da uzaludno pokušavamo liječiti jedan stres s drugim, a odmarati se od stresa izazivajući novi. Brzina kojom to rade ljudi koji me okružuju iznenađuje i njih, a kamo li neće mene. Nitko više i ne pokušava sjesti pola sata i na miru se zapitati:"Što bi mi sada najviše odgovaralo?" i zatim u zavisnosti od odgovora isplanirati ovih nekoliko predragocjenih tjedana, koji se neće ponoviti u slijedećih godinu dana. Kako nema pravog pitanja, kako će onda biti i dobrog odgovora? S druge strane frcaju savjeti iz svih medija o tome što jest i kakav bi trebao biti pravi odmor. Sve jedan stereotip do drugoga, u kojem naravno prevladavaju more, sunce, zgodni komadi (bilo ženski ili muški), pivo, mobiteli, noćni izlasci i tome slično. Ponekad mi se čini da smo i sami postali produkt reklamnih kampanja i da u njima sudjelujemo, pretvarajući slike s dalekovidnice u vlastite želje, koje ako ne možemo ispuniti dovode do novog nezadovoljstva, stresa i prave patnje koju zatim iskaljujemo na sebi i bližoj nam okolini. Jedini, dakle, pravi savjet za to kako se stvarno odmoriti od prethodnih jedanaest mjeseci bio bi raditi ono što obično ne možemo, ili pak suprotno od onoga što moramo tijekom cijele godine. Ako previše sjedite, vrijeme je za lagano razgibavanje i fizičku aktivnost koja će popraviti štetu koju si nanosite nekretanjem. Ako je previše ljudi oko vas koji svojim zahtjevima opterećuju vašu svakodnevicu, svakako bi bilo dobro smanjiti kontakte i dozvoliti si odmor i punjenje baterija. Ili štogod drugo što je u skladu sa vašim vlastitim potrebama. Ali poanta je u tome da ako želite doći u dodir sa svojim potrebama, treba smanjiti udar moranja na vlastitu psihu. Morate ići na more, morate kupiti novi kupaći kostim, morate koristiti baš taj losion za sunčanje, morate kupiti novi auto s klimom, morate otići iz grada u kojem živite, morate završiti vikendicu, morate udovoljiti svojoj djeci i kupiti im mobitel, pa onda plaćati račune, morate, morate, morate...Zašto morate? Tko je to rekao?