Svaka situacija ima lice i naličje, sve možemo promatrati iz
bezbroj perspektiva. Zar nije onda bolje izabrati onu jednostavniju? Na kraju
krajeva, život i nije tako kompliciran, koliko god se činilo suprotno.
Djeca obožavaju ići na more. To je uvijek nešto novo i
uzbudljivo, poput male avanture koja svaki dan poprima drugačiji oblik. Vau,
more! Tako razmišljaju djeca, dok se nad odrasle često nadvije veo tame na
pomisao: „Joj, trčat će po cijeloj plaži, bit će gužva, imam puno stvari za
nositi, a sigurno ću potrošiti i hrpu love na sladoled i slične gluposti!“. Kad
je odlazak na more prestao biti zabavan?
Priča je standardna, ali će mnogima otvoriti oči. Mislite da
se zabavna aktivnost ne može pretvoriti u frustrirajuću aktivnost?
Dakle…Djevojčica od 4-5 godina trči po plaži. (Ne smeta joj kamenje.) Poput
igračke na navijanje! U jednom trenu je na plaži, u drugom u moru, zatim
ponovno na plaži, zatim u pješčaniku, zatim opet u moru, zatim na
(fiskalizirani) sladoled…
Bila je zaista neumorna, sve joj se činilo tako uzbudljivo!
Pokušaji plivanja sa šlaufom, bez njega, pa opet s njim, igranje s
prijateljicama itd. To ja zovem onim neprocjenjivim-život u sadašnjem trenutku.
Čista uživancija! Sigurno nije razmišljala o tome što treba napraviti kada dođe
doma, nije radila planove za taj tjedan niti je razmišljala tko ju je sve
povrijedio u prošlosti. Ne! Jednostavno je bila-sada. Čini se tako jednostavno!
S druge strane, njezina
majka je predstavljala čistu suprotnost! Briga, strah, netrpeljivost,
tračanje-da to su bile glavne teme tog takozvanog odmora na plaži. Hoće li mi
se prevrnuti suncobran? Uf, kako je vruće! Uf, kako puše vjetar! Joj što ne
volim kada je mala bez šlaufa! Gdje je uopće? Kada ću uzeti dopust? Zašto mi
klipani stalno gaze po ručniku? Zašto lopta od picigina uvijek leti baš prema
meni? Što bode ovo kamenje… Grrrrrrr…
Da, to je samo dio od mnogih tema koje su se odvijale u
kratkom vremenskom periodu. Kada je nestala dječja bezbrižnost? Da li ulazak u
odraslu dob automatski podrazumijeva i kraj te bezbrižnosti te početak križnog
puta? Da li zaista mora biti tako? Ili je to, kao i sve ostalo, samo navika? A
ako je navika, možemo li je mijenjati?
Pitao sam se, zar toj majci ne bi bilo jednostavnije (i
zabavnije) da je s kćerkom otišla u more te se s njom neko vrijeme igrala?
Špricala, skakala i promatrala ribe. Tada bi je držala pod kontrolom, bila bi pod
manjim stresom, a možda bi na nju prešla radost i radoznalost djeteta.
Svaka situacija ima lice i naličje, sve možemo promatrati iz
bezbroj perspektiva. Zar nije onda bolje izabrati onu jednostavniju? I zabavniju. Na kraju
krajeva, život i nije tako kompliciran, koliko god se činilo suprotno. Mozak
jednostavno voli dramatizirati, ali o tome neki drugi put.
